Ja, zapravo, više nisam htjela pisati o maminom poslu, jer su to jako ružne stvari koje rastužuju moje malo biće, ali mama je dobila puno poruka od vas koji me čitate s pitanjima kaj je bilo dalje, a i tata misli da bih trebala napisat sve kaj se dogodilo.
I tako, mama je uzela godišnji, a tata je morao na službeni put i kad su spojili ugodno s korisnim, ispalo je da smo mama i ja prve dane njezinog godišnjeg provele s tatom u Londonu! Putovali smo jedne srijede jako rano ujutro, a na aerodrom su nas odvezli baka i deda.
Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć ... I tako, malo po malo, mic po mic, Božić nam je bio iza ugla. Mama je bila na godišnjem i sva se ufurala u predbožićno raspoloženje. Joj, kak nam je bilo lijepo. Ja sam cijele noći skakutala, mama je cijele noći hodočastila na zahod, onda sam se ja pred jutro umorila i malo ubila oko, a i mama je za to vrijeme spavala.
Prošao je Božić, ali ne i blagdani! Moram vam priznat' da mi se taj prosinac baš sviđa, više se ne radi nego radi ili ja možda imam taj dojam jer je mama na godišnjem?! Hm, ne znam, ali da je dobro, dobro je. Mama i ja se i dalje svako jutro igramo prije nego kaj ustanemo, a budući da i tata ne radi baš sve dane, jako puno vremena provodimo zajedno i to mi je super!
Blagdani su prošli i kak' mi se čini, idući neće doć' tak brzo. Mislim da ste vi odrasli to malo krivo rasporedili, ali ja si nemrem pomoć'. Bili smo kod doktora, koji je bio zadovoljan mojim rastom. Ponovno je rekao da sam jako lijepa beba, a mama i tata su ponovno pucali od silnog ponosa i sreće. Teška sam oko osamsto grama i ostala sam totalno iznenađena kad sam to čula.
Kad nema blagdana, nema ni toliko zanimljvih stvari za prepričavati. Znam da sam vas sad malo razmazila silnim događajima, ali nemrem vam pomoći. Zato ću vam danas pričati malo o sebi. Može?
Kaj da vam velim, ja sam glavna tema većine razgovora mojih dragih roditelja. Sad ih najviše muči di bum i kak' došla na svijet. Mamu najviše privlači ideja poroda u vodi, a mogu vam reći da i meni to zvuči super. Mislim, ionako stalno plivam i to sam dovela do savršenstva i baš bi mi bilo fora da prva stvar koju napravim u novom, velikom svijetu bude plivanje.
Ljudi svakaj vjeruju, pa tako i da im neke stvari donose sreću, a druge nesreću. Navodno je petak trinaesti dan kad je najbolje ostat' u krevetu i nadati se da ti se ne bu strop srušio na glavu. Tak' bar vele. Mama i tata nisu naročito praznovjerni i nikad do sad im se nije dogodilo nikaj ružnoga na taj poznati dan, sve do petka trinaestog u veljači 2004. godine.
Znam da sam već dosadna kad kažem da rastem, ali ja fakat tak' brzo rastem da ni sama nemrem vjerovat'! Ušla sam u treće tromjesečje, zapravo, već sam neko vrijeme u njemu, imam preko dvije kile i provodim dane u pozi šišmiša: glavom prema dolje. Iako sam već poprilično ograničena u kretanju, ova poza mi je otvorila oči prema mnogim korisnim gimnastičkim vježbama koje sam donedavno zanemarivala.
S obzirom na to da je moj dolazak velik i svečan događaj - ah, hrana za ego! - tata ga ni u kom slučaju ne želi propustiti. I zato svi troje idemo na trudnički tečaj, ali ne u bolnicu u kojoj ću se roditi, nego u jednu drugu. Naime, u onoj gdje će moja malecna osoba ugledati svijet trenutno ne održavaju tečajeve, pa šalju ljude u tu drugu.
Iako ću u početku, nakon kaj se rodim, dijeliti sobu sa svojim dragim roditeljima, tata i deda su mi uredili i posebnu, samo moju sobu, a mama je inzistirala na tome da bude gotova najmanje mjesec dana prije mog rođenja, da se mirisi svježe boje i tepiha stignu izluftati. I uspjeli su! Soba je sređena i jako mi se sviđa!
Vjerojatno se sjećate da sam bila uvjerena, pa sam uvjerila i mamu, da ću se roditi ranije nego kaj to vele doktori. Čak sam natjerala i svoju sirotu mamu da na brzaka piše moj dnevnik, jer sam bila ziher da je samo pitanje sata kad bum završila u rađaoni. No, kak' je taj trenutak dolazio, mene je bilo sve više frka i nekak' se nisam mogla odlučit' na taj vel'ki korak.
Upišite se u listu primatelja Novosti Obiteljskog foruma!
Inspiracija
"Kad bih ponovo mogla proživjeti život" napisala je Erma Bombeck kada je otkrila da umire od raka. Na žalost, Erma je izgubila bitku s bolešću, ali njene mudre riječi su ostale kao inspiracija tisućama ljudi.
Dnevnik nerođene bebe 
