Mama ga je gnjavila i gnjavila sve dok nije priznao da mu se ne sviđa kako sam umanjila ulogu njegovih dečkiju. «Iz ovog napisanog mi se čini kao da je beba već bila gotova osoba kad je usput srela moje dečke, mahnula im u prolazu i nastavila dalje», rekao je. «Ma daj, pa svi znaju da to nije istina», tješila ga je mama, ali on je ostao pri svome. «Ja sam tehničar i kod mene sve mora biti precizno», odgovorio joj je. E, sad. Budući da ja jako volim svog tatu i da ne volim kad je tužan, osjećam potrebu da vam detaljnije objasnim kaj se dogodilo. Ja sam vam jedna podvojena ličnost. Pola mene je dio mame, a druga polovica je dio tate. Da ne bi bilo zabune, te dvije polovice su sasvim ravnopravne. A sad ću vam ispričati i kak su se te dvije polovice našle – a to je zgodna priča. Sjetite se onih emisija «Opstanak», koje ste gledali kad ste bili mali. Vjerojatno pamtite priču o maloj patkici, koja je sva siva i bezvezna, ali zato je ŽENSKO, pa svi oni ljepotani sa šarenim perjem oblijeću i plivaju oko nje, u nadi da će siva patkica uočiti i izabrati baš njih. Slično je i kod pauna. Paunica je uglavnom jedna neugledna velika kokoš, a pauni su divne ptice koje šire svoje repove kako bi se svidjeli tim svojim kokošima. Ne samo da šire repove, nego im se stalno prošetavaju pred nosom, a ponekad se čak i potuku za naklonost svoje drage. Tako vam je otprilike bilo i kod mene. Ne želim reći da je moja mama siva i bezvezna (dapače, moja mama je najljepša mama na svijetu), nego to da su se dečki morali i te kako potruditi da dođu do nje. Mamin dio mene je sjedio na prijestolju, onako sam i uzvišen, a tatinih dečkiju je došlo toliko da ih nitko živ ne bi mogao prebrojati. I kaj su sve uspjeli izdržati da bi došli do mamine polovice? Najprije su bili ispucani iz rakete, pa su morali bauljati po nekim mračnim tunelima, onda ih se dio izgubio po putu, a dio koji je došao do mamine polovice mene naišao je na posljednju prepreku – čvrsto zatvorena vrata koje je trebalo probiti kao srednjovjekovni bedem. I? Dečki su se dali u akciju, hoooooooo-ruk! Mamina polovica je bila jako zbunjena tom navalom. Htjela je malo bolje upoznati svakog pojedinog kandidata, popričati s njim i tako to, ali bilo ih je toliko da je uspjela vidjeti samo prvih par redova. Svi koji su stajali dalje gubili su se u gomili, a oni koji su bili skroz naprijed bili su toliko odlučni da je na kraju popustila. Mislila si je «pa dobro, kad su već našli put i potrudili se biti u prvim redovima, onda su valjda preda mnom najbolji od najboljih». I tako se upoznala s jednim od njih koji joj je bio posebno zgodan, pustila ga unutra, njih dvoje su se skompali i sve što se kasnije dogodilo znate – stvorili su mene, a ja sam kombinacija ravnopravne podjele maminog i tatinog dijela. Eto. (Tata? Zadovoljan?)

A sad možemo nastavit dalje. Dakle, nakon povratka s tog važnog vikenda (vidi prvi nastavak) mama i tata su još tjedan dana bili u Zagrebu, a onda smo išli na more. I to vam je moje prvo veliko putovanje. Ljudi, pa ja sam beba-svjetski putnik! Mama i tata su me odlučili voditi u Aziju! Možda su vam sad zacaklile okice i sjetili ste se kosookih ljudi, egzotike, ludih pješčanih plaža i svih drugih lijepih stvari ili možda pečenih skakavaca, hamburgera od pasa ili nečeg jednako groznog. No, ja vam nisam bila tako daleko u Aziji. Išli smo u Tursku. Znam, znam, rijetko tko pomisli na to da je Turska u Aziji i istina da smo bili samo parsto kilometara od službene granice Europe i Azije, ali ja sam vam još mala, bila sam izvan sebe od sreće i pustite me da se veselim. A bili smo na obali Mediterana, u gradu koji se zove Alanya... Kako da vam točno objasnim? Znate gdje je Cipar? E, pa točno iznad Cipra. Istočno od nas bila je Sirija, a zapadno veliki grad koji se zove Antalya. Uglavnom, nama je svima bilo super, a ja sam vidjela puno novih stvari. Mama i tata su se puno kupali, manje sunčali (oni vam baš ne vole izležavanje na plaži), ljenčarili su na ležaljkama u dubokoj hladovini, čitali knjige i časopise, jaaaako puno fino papali, popili koju pivicu, a jednom čak i pušili duhan iz vodene lule. Moji dragi roditelji su nepušači, pa su uzeli duhan bez nikotina i meni se to baš svidjelo. Bili su u jednom odlično uređenom kafiću u kojem se ne sjedi, nego leži na jastucima i iz kojeg se vidi cijela luka, a nakon što su naručili vodenu lulu, kavu i čaj, ubrzo je do njih došao jedan stariji gospodin, sjeo (tj. legao) za stol, predstavio se kao vlasnik i popričao s njima. Kad je otišao, mama i tata su rekli da je jako ljubazan i ugodan i da je baš lijepo kad vlasnik osobno dođe provjeriti jesu li gosti zadovoljni. Kad smo odlazili, gospodin nas je ispratio, pozdravio i rekao nam da dođemo ponovno. Ma, svašta sam vam ja doživjela. Bila sam u turskoj kupelji. Jela sam puno kebaba, koji su drugačiji od onih koje Turci prodaju po Europi. Skužila sam da moja mama voli puno mrkvice i općenito zelenja i to mi je bilo super! Ah, da, popila sam dosta pive. Ako vam treba preporuka, zove se Efes i kažu da je dobra (nakon kaj smo se vratili kući mama je skužila da je trudna i prestala piti pivu, tak da nemam neku mogućnost usporedbe). Jela sam i dosta drugih jela teško izgovorljivih imena, ali sve je bilo za oblizat prste. Uglavnom su od piletine, puretine ili janjetine, a mama i tata su zaključili da je dobro kaj nisu vegetarijanci, jer bi u Turskoj mogli jesti samo priloge i vjerojatno bi ostali gladni.

A kaj se tiče hrane i pića, to vam je poglavlje za sebe. Sjećate se kad sam napisala da moramo raščistit neke stvari koje vi odrasli pogrešno vjerujete? Dakle, nadam se da ste prihvatili činjenicu iz prvog dijela kolumne. Sad je na redu odgoj odraslih. Da, dobro ste pročitali. Vi mislite da odgajate nas i da ste vi ti koji vodite igru, ali moram reći da nije tako. Nama bebama treba puno vremena i strpljenja da vas odgojimo i da dovedemo vodu na svoj mlin, a posebna mudrost nas malih bića vidi se kroz činjenicu da vi cijelo vrijeme živite u uvjerenju da sami donosite svoje odluke i da ste baš vi glavni (a to je odlika pravog vođe – mora znati stvorit iluziju kod drugih da sami vuku konce). Evo, na primjer, ta moja mama. Ljudi, ta žena može popit kantu kave svaki dan. I kak da ja njoj objasnim da ja ne volim kavu? Pa pošaljem joj mučninu, naravno. Ali, njoj treba dosta da skuži. Te bi tursku kavu, te bi nesicu, te bi espresso, te bi kavu s mlijekom... Pa onda kaže tati «znaš kaj, malo mi je čudan feeling u želucu, možda sam nekaj krivo pojela». Onda joj tata kaže «nemam pojma, jeli smo sve isto, a ja sam ok». Onda ona razmišlja, dok razmišlja naruči još jednu kavu, a nakon nje kaže «sad mi je još čudnije», i tako danima. Danima, ljudi, danima! Možete vi zamislit tolko tvrdoglavu osobu?! E, da mi je netko pričao... Uglavnom, nakon nekog vremena je već počela sumnjati u trudnoću i rekla «možda si nisam pokvarila želudac, nego mi kava ne paše zbog trudnoće», ali je ipak i dalje naručivala te svoje kave. Mislim... Ali dobro, neke stvari sam uspjela isfurat po svojoj volji. Na primjer, natjerala sam ju da slini za voćem. Svaki dan smo prolazili kraj brojnih trgovina u kojima je bilo prekrasnog voća, a ja sam, uz svu svoju malenu koncentraciju, uspjela natjerat mamu da poželi jesti te divne nektarine, trešnje (kojih kod nas nije bilo već barem mjesec dana), naranče... I tako je ona u velikim količinama papala sve te divote, a ja sam konačno bila zadovoljna rezultatima svog odgoja. Moram priznati da sam bila i malo zločesta, čisto da joj se osvetim za tu silnu kavu. Šapnut ću vam u povjerenju, a vi joj nemojte reći, da se ne naljuti. Naime, ja vam obožavam trešnje, ali njih je bilo samo prvi tjedan našeg boravka na moru. Drugi tjedan ih više nije bilo, a meni su se tako jele da sam natjerala mamu (i tatu, naravno) da nekoliko puta obiđe cijeli cjelcati grad, da se osobno uvjeri da ih stvarno nema baš nigdje za kupit. Na žalost, više ih nigdje nije našla, a ja sam bila sretna kaj sam ju malo prošetala. Čujte, ona je mene nalijevala kavom!

I tako je skoro prošlo dva tjedna našeg prvog zajedničkog godišnjeg. Mama i tata su predzadnji dan zaključili da je već vrijeme da naprave test, otišli u ljekarnu i totalno zblesirali sirotog dečka koji je tamo radio. Tu scenu ste trebali vidjet! U tim turskim apotekama su inače jako jeftini svi originalni proizvodi koji su u Europi prilično skupi, a i mogu se dobiti bez recepta, tako da turisti kupuju desetke kutija Aspirina i sličnih tableta, a farmaceutima je već i sasvim normalno da netko kupi najveće pakiranje Viagre, ali valjda im jako rijetko kupuju testove za trudnoću. Moji su tako ušetali u jednu apoteku i zamolili test za trudnoću. Dečko koji je radio tamo (na znački mu je pisalo sve ono mr.bla.bla) im je dao test, a onda je moja mama pitala da li unutra postoje upute na engleskom ili njemačkom. Dečko joj je rekao da ne postoje, da su samo na turskom. Onda ga je tata zamolio da nam on ukratko prevede i to je bio početak predstave. Dečko je izmijenio nekoliko farbi u licu, počeo je čitati upute najprije na turskom, onda ih je sebi u bradu mucao malo na engleskom, malo na njemačkom (a prije toga je jako dobro govorio njemački), i na kraju su se moji smilovali, rekli mu da su skužili, platili su i otišli kući. Idući dan su s puno nestrpljenja rano ujutro napravili test, ali nisu baš bili zadovoljni rezultatom. Kontrolna crtica se jako dobro vidjela i bila je jarko crvena, a crtica koja im je trebala reći da sam ja već stigla je bila puno manje vidljiva i bila je nježno roza, tako da su ponovno bili zbunjeni. Ali, idući dan su išli kući i znali su da će uskoro ponoviti test i da će dobiti pouzdani rezultat. Tako je i bilo.

Sutradan je bio petak, Velika Gospa, a moji su već rano ujutro bili u avionu za povratak. Najprije su sletjeli u Innsbruck, u kojem je padala kiša i bilo je jako hladno, pa sam ja zaključila da mi se Innsbruck ne sviđa, a zatim u Graz, gdje ih je čekao auto. Na aerodromu su popili još jednu kavu (grrrrr!!!) i krenuli za Zagreb. Kad su stigli kući, morali su pričekati još jedan dan da se otvore trgovine. U subotu su se prošetali do grada, ali nigdje nisu mogli naći test koji je mama htjela (mama je, naime, praznovjerno odbila koristiti test koji joj je već dva puta prije toga pokazao da nije trudna, a većina apoteka je imala baš taj test – onda se moja mama kao luđakinja zahvaljivala tetama-apotekaricama, okretala za sto osamdeset i odlučnim korakom marširala van). Konačno su našli test u ljekarni u Jurišićevoj, pa se i dan-danas nasmiješe kad prolaze kraj nje (to vam je ona kraj McDonald'sa). U nedjelju su napravili test, koji im je pokazao da sam neupitno stigla. Mama i tata nisu znali kaj bi od sreće. Skakali su, grlili se, ljubili i... Joj, pa ne mogu vam baš sve reći. Kad su malo došli sebi, dogovorili su se da mama što prije ode na pregled, a da prije toga nikome ništa ne kažu. Oboje su mazili mamin trbuh, a ja sam cvala od sreće što sam konačno i službeno postala dio naše obitelji. Mama i tata se svako malo zavjerenički pogledaju i smijulje jedan drugome, a ja sam u sedmom nebu kako se svi skupa volimo i još k tome jako ponosna! Naša mala obitelj ima svoju prvu zajedničku tajnu!

O autoru:
Sanja je kolumnu pisala na forumu, pa ponešto o njoj možete pronaći tamo, ili na njenom blogu:
http://fiona.blog.