I sve bi bilo dobro, da odjednom nije stigla jedna loša vijest. A da bi skužili o čemu se točno radi, moram vam najprije ispričati par stvari o svojoj mami. Ako vam se čini da ju malo hvalim, nemojte mi zamjerit, ipak pričam o svojoj mami. Dakle, ona vam je davno, davno, ali fakat davno diplomirala, a kako je za vrijeme faksa godinama volontirala na nekim projektima i još uz to imala skoro sve same petice, ponudili su joj da radi kao nekaj kaj se zove znanstveni novak. Ona je to prihvatila i upisala magisterij, ali je vrlo brzo dobila jednu suuuuuuuper stipendiju, otišla van i tamo u rekordnom roku, za tri godine, doktorirala. Ona kaže da joj je to bilo super razdoblje života, veli da je baš ful uživala, ali i da je radila k'o konj, zadnju godinu po osamnaest sati dnevno, tako da je jednom čak pala u jednodnevnu komu od iscrpljenosti i trebalo joj je tri dana da dođe sebi. Uglavnom, to je završila sa samim peticama, dobila je pohvalu rektora, puno poziva na konferencije po cijeloj Europi i Americi, držala je predavanja na faksu i sve u tom stilu. Kao šećer na kraju je s još par kolega uredila jednu knjigu, koju su objavili u tom bijelom svijetu. Onda se vratila u Zagreb, nastavila raditi svoj posao, objavila svoj doktorat kao knjigu i još puno, puno stvari i kod nas i vani, pa je uredila još neke knjige i tak. I stalno čekala da će konačno prestati biti to kaj se zove znanstveni novak i dobiti stalni posao.

I tako su prolazili najprije mjeseci, pa onda i godine. I prošle su točno tri godine od njezinog doktorata, a ona je još uvijek bila znanstveni novak. U međuvremenu se tam di ona radi otvorio natječaj za stalno radno mjesto i mama se, naravno, prijavila na njega. Međutim, iako je rok za prijavu svih tih papira bio jako strog i morao se poštivati u dan, komisija nije baš bila jednako brza i precizna kad je morala donijeti odluku i debelo je kasnila s rezultatima. Osim mame, na taj natječaj se prijavila još jedna mamina kolegica, koja je i sama rekla mami da se ni ne bi prijavila, da ju «nadležni» nisu nagovorili, ali da misli da nema baš previše šanse, jer su uvjeti napisani jako sitničavo i točno se zna kaj se traži, a ona je objektivno zadovoljavala samo dio uvjeta, dok je moja mama zadovoljavala i puno, puno više od propisanog. Mami je, istina, bilo čudno kaj bi itko nagovarao nekog da se prijavi, ak to sam ne želi, ali nije više razmišljala o tome. Tak da je mama mislila da je stvarno samo stvar vremena kad bu dobila taj posao.

A onda su jedna jako važna teta koja je kao jedna od glavnih kod mame na poslu i jedna malo, mrvicu manje važna teta, koja je bila predsjednica komisije, pozvale mamu i tu njezinu kolegicu na razgovor i objavile im rezultate natječaja. Rekle su da je istina da je moja mama doktorirala prije tri godine, s tek dvadeset i osam godina, a kolegica prije godinu dana, s debelo prijeđenih tri banke, i da moja mama čeka stalno radno mjesto tri godine, a kolegica ni godinu, ali da to i nema veze. Rekle su i da je istina da je moja mama objavila knjigu, a kolegica nije, ali da ni to nema veze. Onda su rekle da je istina da je moja mama objavljivala tekstove u najboljim europskim i američkim znanstvenim časopisima, a kolegica nije, ali ni to nema veze. Uglavnom, posao je dobila mamina kolegica, a razlog je bio «jer je starija i treba ju zbrinuti», a drugi razlog je bio «da je ona iz odjela koji već dugo radi ustupke drugim odjelima, pa je sad red da mu se vrati usluga, a moja mama je iz odjela koji nije na redu za napredovanja». Na kraju su rekle mojoj mami «ti si još mlada, za tebe ima vremena, a kolegica ipak više ne može čekati, ona ima dosta godina i red je da napreduje». Krajnji udarac je bio taj kaj je mama dobila radno mjesto na kojem je do tada bila ta njezina kolegica. To ju je kao trebalo utješiti, ali ju je bacilo u još dublji bed i totalnu nevjericu. Ono kaj je mama kasnije, u razgovoru s tatom, nazvala «totalnom {grubo}» je bilo to kaj su im tete otvoreno rekle da je neko važno tijelo tu di mama radi najprije donijelo odluku tko bu dobio posao, a tek onda je službeno raspisalo natječaj i odredilo članove komisije koji su bili spremni stavit svoj potpis pod takvu odluku. Mami je odjednom bilo jasno zakaj su kolegicu nagovorili da se prijavi - pa da nisu, komisija ne bi mogla ostvarit svoju odluku o tome tko ce, istina mimo natjecaja, ali to je ionako nevažna sitnica, dobit radno mjesto. Mama je mislila da sanja i da će se ubrzo probuditi, istina u znoju, ali ipak u svom krevetu, uz tatu.

Ono kaj se dalje događalo vam i ne mogu precizno prepričati, jer je mami nastao totalni kaos u glavi. Najprije joj se zacrnilo pred očima, a onda je pala u šok u kojem je bila idućih, kaj ja znam, tjedan dana. Razgovor je bio gotov, svi su izašli iz te sobe, mama je čestitala kolegici na radnom mjestu, a kolegici je bilo užasno, užasno neugodno i rekla joj je «da sam znala da će se to dogoditi, ne bih se ni prijavila». Mama joj nije ništa rekla, samo se kiselo namiješila, ali je u sebi pomislila «Koka, ne kakaj. Sama si sjedila pred kompjutorom punih par dana i pisala životopise i sve ostale papire koje si trebala predati za natječaj, nije ti ih pisao nitko drugi. Isto si tako osobno predala molbu, nije to napravio nitko umjesto tebe. A ni sad na razgovoru se nisi pretrgla od pokušaja da se distanciraš od odluke, niti si pokazala imalo volje da javno kažeš da to nije ok. Kaj mi sad tu pričaš bedastoće?» Onda je do mame dojurila ona druga teta, koja je bila glavna u komisiji, i inzistirala da vodi mamu na kavu. Mama je pristala, jer ju je zanimalo kaj će joj teta reći. Uglavnom, vidjelo se da je teti totalni neugodnjak, pa joj je počela pričati da je mama još mlada, da za nju ima vremena, a kolegica ipak ima više godina, pa u pitanju je njezina karijera, pa je nju napustio tata kad je bila mala, pa je sva jadna i treba joj pomoći, pa neka njoj posao, a moja mama je sabrana i čvrsta i već će se snaći. Mama je sve to odslušala bez komentara i promijenila temu. Zatim se vratila u svoj ured, koji se u međuvremenu ispraznio, jer je završilo radno vrijeme i dugo, dugo gledala u prazno. Glavom su joj se vrzmale svakakve misli, a kako nisu bile baš prelijepe, molim one među vama osjetljivog želuca, trudnice i one koje ne vole Tarantinove filmove da preskoče iduću rečenicu. Uglavnom, mama je poželjela lupit glavom u zid tako jako da joj mozak ostane prikeljen na zidu. Mozak je, mislila je, ionako zadnja stvar koja ti je potrebna za napredovanje u hrvatskoj znanosti.

Kad je došla doma, dugo, dugo je razgovarala s tatom. Još uvijek joj nije bilo jasno kaj se točno dogodilo, kako je moguće da sve to nije neki grdi san i stalno je ponavljala «ne mogu vjerovat da su mi to napravili, jednostavno ne mogu vjerovat». Tata ju je grlio i ljubio i tješio, a mama je rekla «Pa fakat mi nije jasno da je za napredovanje potrebno imat više godina, a ne više objavljenih znanstvenih radova, dolazit iz disfunkcionalne obitelji, podobnog odjela i tko zna kaj još, a nitko ne gleda kaj si napravio i postigao». Kako je mama poznata fajterica, tata ju je ohrabrivao da se žali, ali mama je rekla «Zasad niš od toga. Znaš da mi je doktor rekao da se ne živciram i da se čuvam. Bebica je još uvijek u najosjetljivijoj fazi i zadnje kaj mi treba su komplikacije zbog stresa. Nek' si nabiju taj posao u pakšu, ja imam najveće bogatstvo na svijetu i neću ga ugroziti ni za sto radnih mjesta». Moram primijetit da sam prvi put čula mamu da je nepristojna. Hm, bit će da ju je sve to stvarno pogodilo. Onda su još dugo razgovarali i tata je rekao puno dugačkih riječi koje i nisam baš razumjela, ali ću vam ih napisati, možda će vama nekaj značit: «vladavina mediokriteta», «strah od mladih i zdrave konkurencije», «tipična državna služba», «negativna selekcija» i sve u tom stilu.

Sve u svemu, mama je u dubokom bedu. Sad se vi pitate otkud onda meni sva ona silna sreća iz naslova? Pa vjerojatno ste shvatili da je svaka poštena beba, rođena ili nerođena, prilično sebična. Kad sam čula kol'ko sam važna svojoj mami, bila sam u sedmom nebu od sreće. Tko i ne bi bio? Bila je spremna žrtvovati borbu za posao za koji se trudila godinama, koji je toliko silno željela i čekala, samo zato da se meni nekaj ne dogodi. Sad ZNAM da sam dobro izabrala i da me mama voli najviše na svijetu. I zato sam sretna, ma presretna!

O autoru:
Sanja je kolumnu pisala na forumu, pa ponešto o njoj možete pronaći tamo, ili na njenom blogu:
http://fiona.blog.