"Ionako nije bitno koliko i kako radim, prema tome, mogu istog trena isključit' kompjutor i otići u šetnju ili na kavu" - ali na žalost ona nije neki nesavjesni tip koji bi zanemario posao i samo tako proveo par sati ne radeći ništa. Isto je tako obećala sama sebi da neće komentirati te nemile događaje s kolegama, najprije zato da se sve skupa ne pretvori u neki ružni trač, a i zbog toga da sama što manje misli na sve što se dogodilo. Odluka je ionako donesena i neće biti promijenjena, mislila je. Međutim, izgleda da je već previše ljudi znalo za ishod natječaja i, što je još ljepše, za razloge tog i takvog ishoda, tako da su idućih dana odjednom horde kolega počele prilaziti mami i tješiti ju, zgražati se ili pak rezignirano odmahivati rukom uz komentar da se tako nešto moglo i očekivati. Mama je sebi dala časnu riječ da će izbjeći svaki razgovor o tome i smislila par neutralnih komentara u stilu «Sad je tako kako je», «Komisija je vjerojatno imala svoje razloge donijeti odluku koju je donijela» i sve u tom stilu, no izgleda da je većina njezinih kolega bila revoltirana ishodom čak i više nego ona. Bili su bijesni na sustav koji omogućava takve odluke, na članove komisije i na kolegicu koja je dobila posao.

Mama i tata su puno pričali o svemu i mama je zaključila da zapravo uopće nije ljuta na tu kolegicu: «Ne poznam nijednu jedinu osobu koja se ne bi prijavila na natječaj kada bi joj nadređeni rekao da se prijavi jer ima šanse i isto tako ne poznam nijednu jedinu osobu koja ima tako visoke moralne standarde da odbije dobiveni posao samo zato što je natječaj bio unaprijed namješten. Ok, možda Papa bi, ali to je to, slovom i brojem jedna osoba na planeti, po mojoj skromnoj procjeni», rekla je. U međuvremenu su joj se počeli javljati kolege iz cijele Hrvatske, jer se vijest očito proširila svjetlosnom brzinom. Mama se i dalje držala svoja dva-tri komentara i odbijala je bilo kakav razgovor o cijeloj stvari, ali je zaključila da je cijela stvar prerasla u pravi strukovni skandal. S jedne strane joj to nikako nije bilo drago, jer ne voli biti u središtu bilo kakvog skandala, a s druge joj je bilo i te kako drago kad je vidjela koliku je spontanu podršku dobila od kolega za koje nije ni mislila da im igra nekakvu ulogu u životu.

A što se tiče ljudi s kojima je radila, oni su ubrzo shvatili da mama ne želi razgovarati o svemu, pa su prešli na tješenje. Od onog «Bit će bolje, uskoro ćeš i ti dobiti to mjesto» do raznih poslovica. Najveći dio ljudi joj je rekao «Svako zlo za neko dobro». Mama je razmislila i shvatila da su u pravu. Dobro je u ovom slučaju bilo što je skužila da većina ljudi ipak zna razlikovati dobro od lošega, da su spremni podržati nekoga kome je učinjena očigledna nepravda i da se ne boje reći svoje mišljenje. Uz to, shvatila je da ima puno dobrih prijatelja koji su tih par tjedana slušali njezine žalopojke i bezrezervno je tješili. Inače, mama i tata imaju fakat puno frendova s kojima idu (ili je možda bolje da kažem «idemo») na kave, u kino ili kazalište, kojima idemo u goste i koji dolaze nama u goste i s kojima se, sve u svemu, intenzivno druže. I sad su se svi oni potrudili naći vremena za mamu i utješiti ju. Tako da je mama zaključila da je makar jedina dobra stvar ovog cijelog shita to kaj je jasno vidjela tko joj je prijatelj i na koga može računati. Jedna druga kolegica joj je rekla «Draga, nemoj se živcirati, znaš onu poslovicu: svaki udarac nogom u guzicu je jedan veliki skok prema naprijed». Mama je dugo razmišljala i o tome, ali nikako nije mogla dokučiti što bi bio taj skok u njezinom slučaju, pa je odustala od daljnjeg mozganja. Na kraju krajeva, utješilo ju je i to što joj je, prije ili kasnije, većina ljudi koja je bila upletena u tu odluku, došla s isprikom i vidjelo se da im je neugodnjak i da su sasvim svjesni kaj su napravili. No, mama nije previše razmišljala o njima. Više su joj bili na pameti oni među tim "odgovornima" koji su se ponašali prema njoj kao da se ništa nije dogodilo, dapače, trudili su se biti srdačni i vedri. «Zar je moguće da ti ljudi ne kuže kaj su napravili?», pitala je mama tatu, «Zar je moguće da su neki ljudi u tolikoj mjeri izgubili kompas da ne razlikuju dobro od lošega? Kaj je moguće toliko se pogubiti i izgubiti svaki pojam za ok i ne-ok ponašanje?» U svakom slučaju, mama je bila u totalnom bedu. Bilo joj je zlo kad je išla na posao, bilo joj je zlo kad je kod kuće sjela za kompjutor i trebala raditi, bilo joj je zlo kad je uopće razmišljala o tome – a razmišljala je, iako se trudila sve to ostaviti iza sebe. I tako, bili su to dani depre, nespavanja, teških razmišljanja, još težih razgovora i puno suza i očaja. Ali, na kraju krajeva, kad su ju neki frendovi pitali zakaj ne promijeni posao, mama je odgovorila da joj to ne pada na pamet, jer je baš to posao kojeg voli i jer je baš tamo gdje radi upoznala puno divnih ljudi uz koje ju veže puno lijepih događaja. Ona ima teoriju prema kojoj se nikad ne smije dozvoliti zločestima da pobijede ili zasjene dobre. Zgodna teorija, ha? U povjerenju, meni se moja mama čini malo naivnom.

To, na žalost, nisu bili jedini problemi. Ja sam malo nepravedno pisala samo o jednoj baki i jednom dedi, iako imam i druge. Kaj ćete kad su ovi prvi tak biserni, da drugi nisu ni došli do izražaja. Uglavnom, drugi baka i deda su mamini mama i tata i žive jako blizu nas. Ili mi živimo blizu njih. Često idemo kod njih na ručak, često se viđamo s njima, i uglavnom su oni puno prisutniji u našim životima od bake koja priča horor priče o trudnoći i dede koji ima dvije telke. I baš nekako u to vrijeme, baka se počela osjećati jako loše. Mama, tata i deda su ju danima nagovarali da ode doktoru, ali ona nikako nije htjela. Mama joj je rekla da se ponaša kao malo dijete, a ja sam se odmah pretvorila u uho, jer sam htjela skužit koje su sve nepodopštine normalne za malo dijete i kaj bum sve smjela radit bez da se itko zgraža. I tako, baki nikako nije bilo bolje, pa su ju mama i deda na kraju natjerali da ode doktoru, pod prijetnjom da će joj pozvat hitnu. Kad je baka otišla doktoru, on je digao takvu paniku da joj je istog trena nazvao bolnicu i sredio da ju prime kao hitan slučaj i baka je već istu večer završila u bolnici. Izgleda da je bilo nešto stvarno ozbiljno.

Baka je morala ostati u bolnici, a doktori su samo kimali glavom lijevo-desno kad ih je netko pitao kako stvari stoje. I tako je baka morala napravit hrpu nekakvih pretraga i pregleda, za koje je mama rekla da su vjerojatno najneugodnije pretrage koje postoje. Svaki dan smo išli u bolnicu i ne mogu vam ni reći koliko se baka promijenila. U samo par dana je smršavila par kila i postala skroz blijeda. Mama kaže da je to zbog toga kaj je svakih dan-dva imala neku pretragu, a za svaku od njih je trebala biti natašte i posebno pripremljena. Svi se prave da je sve ok, ali ja vidim da nije. Kad izađu iz bolnice, mama, tata i deda su jako zabrinuti. Izgleda da će baka morati ići na operaciju. Ne znam, meni sve to zvuči baš ono... Strašno.

O autoru:
Sanja je kolumnu pisala na forumu, pa ponešto o njoj možete pronaći tamo, ili na njenom blogu: http://fiona.blog.