Dakle, moram vam ispričati kako smo mama i ja po prvi puta ostale solo doma. To je bilo baš neobično iskustvo. Tata je otišao na službeni put u London, ali je za to saznao u zadnji tren, tako da nije bilo moguće izorganizirati da mu se mama i ja pridružimo.
Mama je bila u bedu, što zbog toga kaj će biti par dana bez tate, a što zbog toga kaj joj je London jedan od najdražih gradova i uvijek ga voli posjetiti. Tati je to bio prvi put u Londonu, tako da mu je mama napisala jedan sasvim osobni vodič njezinih omiljenih kafića, pubova i trgovina. I tako je on, dobro opremljen maminim vodičima, planom grada i popisima njezinih najdražih mjesta, jednog utorka rano ujutro odletio za London. Mama i ja smo ga odvezle na aerodrom, a kad je otišao iza onih nekih kućica u kojima su ljudi u uniformama, sjele smo na kavu u kafić na prvom katu, znate onaj s kojeg se vidi pista i parkirani avioni. Ma, nisu svi parkirani, neki slijeću, a neki polijeću, ali znate kaj sam htjela reći. I tako je mama sjedila, pila kavu i čituckala novine čekajući da tatin avion odleti. Avion je kasnio u polasku, jer je na aerodromu u Londonu bila magla, a mama se potajno nadala da će otkazati let i da će se tata vratiti doma s nama. Uglavnom, let nisu otkazali, nego je samo kasnio, tako da je tata za kojih sat i pol poletio i sretno sletio u London nekih dva sata kasnije. Odmah po slijetanju javio se mami, da se ona ne bi brinula.
E, ljudi, nemrem vam reć' kak su ti moji roditelji djetinjasti i simpatični. Tata je taj cijeli dan imao slobodno, jer su mu poslovne obaveze bile tek idući dan, pa je iskoristio to vrijeme da malo prošeta gradom i vidi kaj sve ima. Uglavnom, poslao je mami tonu sms-ova, a i ona njemu. Najprije se ulogirala na svoje ime i preko interneta mu poslala onih petnaest besplatnih poruka na koje ima pravo. Naravno da ih je potrošila za par sati. Onda se ulogirala na tatino ime i poslala još petnaest poruka. A onda je slala s mobitela. Tata je cijelo vrijeme brijao po gradu i stalno se javljao di je, kak mu je, kaj radi... Neću ni reć' kakve su face složili kad je za par tjedana stigao račun za roaming. Uglavnom je obišao sva mjesta koja mu je mama preporučila, uključujući i pubove i veli da mu je bilo super. Meni je bilo sasvim ok sve do popodne, kad se tata obično vraća s posla. Tak, negdje oko pet-šest mi je počeo opako falit. Onda sam oko sedam skužila da ga fakat ne bu bilo. Oko osam mi je došlo iz guze u glavu da je jako, jako daleko i to me ful rastužilo, pa sam malo skakutala, jer, kad ja skakućem, mama me mazi. Mislim, mama me i inače mazi, ali ako s vremena na vrijeme zaboravi, ja ju podsjetim na svoje malecko postojanje skakutanjem po njezinom trbuhu. I tak, mama me mazila i to me malo utješilo, ali ipak mi je falio tata.
A onda je došlo tuširanje... Mama i tata se uvijek tuširaju zajedno, pa mama skoro nije imala volje ući sama pod tuš. Onda je došlo vrijeme za spavanje... E, tata me obavezno izmasira prije spavanja... Naime, izmasira mami trbuh nekom kremicom protiv strija, ali ja sam si zamislila da masira i mazi mene... A zapravo je to i istina, jer mi se uvijek smješka i priča mi nekaj. Istina, večeras me mama izmasirala, ali nije to to. Onda mama nije mogla dugo zaspat, pa je čitala nekaj i nikak' nije mogla odlučit da zgasi svjetlo. Kad je konačno zaspala, vani je već svitalo.
Drugi dan je bio još gori. Zato jer je duže trajao bez tate. Naime, jučer je bio s nama barem ujutro, a danas ga neće biti cijeli dan. Cijeli dan! Grozno! I još k tome je cijeli dan na tom sastanku, pa se nemre javljat svakih par minuta k'o jučer. Šmrc. I tak, mama i tata su se danas čuli puno manje nego jučer, ali znam da brojimo sitno, jer tata već sutra sjeda u avion i dolazi nam! Mama je bila jako tužna kaj će još jednu noć biti solo, ali tješilo ju je to kaj će nas tata već sutra zagrliti. Inače, budući da je baka još uvijek u bolnici, deda se znao došetat do mame da zajedno ručaju. Baš mi je to bilo nekak' slatko, ne znam kak' da vam to opišem...
Uglavnom, mama se sutradan probudila jako rano i skroz spontano, kaj uopće nije tipično za nju. Jedva je dočekala vrijeme kad je trebala pokupit tatu s aerodroma, ali naravno da nije imala strpljenja krenuti na vrijeme. Krenula je dosta ranije i popila kavu u istom onom kafiću u kojem je sjedila kad je tata putovao. Tatin avion je sletio s malim zakašnjenjem, a mama se navirivala iza onih nekih čudnih stakla da vidi di je on. Kad ga je konačno usnimila, pokušala mu je poslat' poruku, ali joj je riknuo mobitel. Eh, ta tehnika! Nema veze, tata je za koju minutu izašao i meni je moje malo srce zaigralo od sreće. Tata je dugo grlio mamu, a budući da sam se ja osjetila malo zapostavljenom, odmah sam počela skakutat, što od sreće, a što zato da me primijete. Naravno da već znam da moje skakutanje ima rezultate. Mama je, čim me osjetila, stavila tatinu ruku na trbuh, pa me tata odmah pomazio i pitao kako sam. Joj, nemrem vam reći kak' sam sretna kaj se tata vratio!!!
Kad smo konačno stigli doma, tata je pokazao mami kaj nam je kupio. Mama je dobila nekakve šalove i slične stvari, ali baš me briga za to. Ja sam dobila svoju drugu igračku, malo crno-smeđe štene koje se zove Bruno. Naravno da štene nije živo, nego više tipa Zeke Peke (sjećate se Zeke Peke?), tako da ih je mama odmah posjela jednog do drugog i rekla da je Bruno presladak. Drago mi je da joj se sviđa, ali tko nju kaj pita?! Ipak je Bruno MOJ pas. I bitno je da se meni sviđa, je l' tak?
Evo vam i Brunine slike, da ga vidite. Kaj nije super?
Upišite se u listu primatelja Novosti Obiteljskog foruma!
Inspiracija
"Kad bih ponovo mogla proživjeti život" napisala je Erma Bombeck kada je otkrila da umire od raka. Na žalost, Erma je izgubila bitku s bolešću, ali njene mudre riječi su ostale kao inspiracija tisućama ljudi.
Dnevnik nerođene bebe 
