Znate, meni je kod mame totalno super. Više se ne bojim mraka, nego uživam u činjenici da imam svoj privatni bazen i vlastitu teretanu. Pa to je totalna ekskluziva! Hoću reći, je l' netko od vas ima sve to? Ne moram trošiti vrijeme, snagu i koncentraciju na jelo, jer imam direktnu dostavu svih najboljih stvari koje mama taj dan pojede, uključujući i priličnu količinu vitamina i minerala, od kojih sam puna energije i po cijele dane skakućem. I što mi preostaje, nego da radim na sebi? Znate kak' se veli, u zdravom tijelu zdrav duh. Zato ja lijepo vježbam. Teretana mi je odlično uređena. Na primjer, imam svoj privatni trampolin, po kojem obožavam skakati. Mama kaže da je to njezin mjehur i da mora ići piškiti svaki put kad ja skočim. Osim vježbanja nožnih mišića skakutanjem po trampolinu, imam i vježbe snage i koordinacije pokreta nogu, koje se sastoje od što preciznijih udaraca u dvije strateški raspoređene lopte. Mama kaže da su to njezini jajnici. Naravno, vježbam i ruke. Rastežem se, protežem, a omiljena mi je igra kolariću-paniću. Mama veli da joj to izgleda k'o da joj crijeva vežem u čvor. Inače, primijetila sam da većina ljudi ima grde predrasude prema spolu. Čim čuju da sam curica, odmah pitaju mamu je l' bu me upisala na balet. Mama im se tada fino nasmije i odgovori da ću ja vjerojatno ići na karate, a ako će me zanimati ples, bit će to sto posto breakdance.

Ja sam još mala i ne vidi se uvijek izvana kad vježbam. Ponekad dam sve od sebe, ali tata me ne osjeti. A ponekad me osjeti. Znate kaj je jednom napravio? Bilo je već kasno i mama i tata su otišli spavati. Međutim, mama nikad ne zaspi odmah, nego se neko vrijeme igra sa mnom. Meni je to super, pa sam se baš onako, ful razigrala. Mama je iskoristila priliku i stavila tatinu ruku na svoj trbuh. Međutim, tata je već bio u polusnu. Namjestio je ruku na trbuh, ali je valjda, onako pospan, zaboravio zakaj ju je tamo stavio, a mama je strpljivo čekala da počnem čagati. I tako, promeškoljim se ja malo, pa malo jače, i na kraju ful jako, tako da je tati ruka odskočila u zrak. On se sav u čudu probudio i gledao svoju ruku u zraku, a mama je umirala od smijeha kad ga je pitala kaj je bilo. Znate kaj joj je odgovorio? "Netko me gurnuo!" Mama je na to odvalila, a odvalio je i tata, čim se razbudio dovoljno da skuži kaj se dogodilo.

Kaj da vam još velim... Ja sam vam glavna tema svih razgovora. Mislim da ću, kad se rodim, biti jedna vrlo uobražena beba, ali kaj mogu, to su krivi moji dragi roditelji, a ne ja. Oni su vam se, inače, već odavno dogovorili kak bum se zvala. Oboje su htjeli da imam kratko ime koje funkcionira na svim mogućim jezicima. I tak, imaju dva ženska i dva muška imena. Jedno muško ime je poznato i biblijsko, ali njemačka varijanta. Drugo muško ime ne postoji, nego ga je tata izmislio, a mami se svidjelo. Jedno žensko ime je sanskrtsko, a drugo škotsko, tj. keltsko. Vele da buju se odlučili kad me vide, jer moraju biti sigurni da bu mi ime pasalo. To je baš lijepo od njih, kaj vi kažete? Inače, više me ne zovu ni Točkica ni Mrvica, nego samo Beba i Bebica, to su mi glavna imena. Imam ja još par njih. Recimo, mama me zove Ljepotica Moja Mala. Čudno i dugačko, zvuči malo indijanski, zar ne, ali meni se sviđa. A zove me i Čudo. To je zato kaj je moja mama uvjerena da je rođenje svakog djeteta čudo, bez obzira na to kaj se događa svake sekunde negdje u svijetu. Naime, mama je rekla da sva biologija i medicina ovog svijeta ne mogu objasnit' kak iz obične dvije stanice u samo devet mjeseci nastane nešto toliko lijepo i savršeno kao beba. I zato su bebe čudo. I zato ona mene zove Čudo. Ponekad me zove i Čudo Moje Malo. A ponekad, kad pretjeram s vježbanjem pa mamu bole jajnici i mjehur, mama veli da je "čudo" skraćeno od "čudovište". Ali to je rijetko, a i ja znam da mama ne misli ozbiljno.

Kaj se još događalo ovih dana? E, da, bili su ti famozni izbori. To samo po sebi ne bi bilo nekaj posebno, da taj dan moji dragi roditelji nisu imali godišnjicu braka. Zezali su se da su njima u čast ljudi u cijeloj zemlji izašli na ulice. Kaj još ima? Mama je zaključila da joj je potrebna razbribriga, tj. nekaj kaj bu radila rukama i isključila mozak. Htjela je raditi nakit od keramike, jer je njega radila već prije, a razmišljala je i o oslikavanju stakla, kaj je isto već radila prije puno godina. I onda je rješenje došlo samo od sebe. Sjećate se kad sam vam pričala kak' se mama učlanila na jednu stranicu o bebama i time postala ovisna o internetu? E, pa tete koje vode tu stranicu su organizirale predbožićnu tombolu, za koju su tražile stvari i rukom rađene čestitke. Mama je rekla da je to jako lijepo i plemenito i odlučila im dati svoju knjigu za tombolu i napraviti čestitke za prodaju. I tako je kupila jako zgodne stvarčice koje su se meni totalno svidjele: puno raznobojnih papira, srebrnih i zlatnih flomića, šljokica i sličnih stvari. I dala se na posao. Na kraju je napravila cijelo čudo tih razglednica i dala ih jednoj teti. Inače su te tete preko interneta stalno pozivale druge tete da im se pridruže svojim čestitkama i prilozima za tombolu i da navrate kad bu se to prodavalo. I tak su mama i tata navratili do tamo, kupili par listića za tombolu i malo popričali s tetama, ali ih nitko nije baš previše šljivio. Tata je rekao da tete i nisu baš previše prijateljski raspoložene prema ljudima koji im dobrovoljno pomažu. Kad su odlazili, lijepo su pozdravili, i to dva puta, ali tete im nisu odgovorile. Na njihovom štandu se upravo pojavila jedna jako visoka teta oko koje su se svi rasplesali. Mama i tata su zaključili da nije fora da ih tete nisu ni pozdravile zbog jedne, kak' su rekli, poluuspješne manekenke i jednako poluuspješne pjevačice. Međutim, ipak su se uspjeli naći s jednom tetom s kojom se mama dogovarala da će se vidjeti i s njom su popili brzinsku kavu. Teta je bila jako simpatična i pričala je o svojoj curici, a meni su odmah zacaklile oke na spomen potencijalnog budućeg društva za igranje. A za par dana su mama i tata pogledali na internetu mjesto na kojem su tete tjednima više puta dnevno zvale druge tete da im se pridruže u akciji. No, čak ni nakon par dana nijedna se od tih silnih teta koje su zvale u pomoć nije javila da napiše kak je bilo. Tata je promrmljao da su se mogle barem zahvalit' na pomoći i suradnji. Mama je rekla da je njoj bilo zabavno radit' čestitke i da joj nije žao ni vremena ni love, a da ostalo ide njima na dušu.

Moram vam još nekaj reći... Ali nemojte mi reći da sam luda. Znate vi da početkom dvanaestog mjeseca jedan stariji striček s bradom hoda okolo i dijeli darove ljudima koji su se taj dan sjetili staviti cipele u prozor? Ja nisam imala pojma da postoje takvi čudaci, ali izgleda da ih ima. Ali navodno da možete nekaj dobit' samo ak' ste bili dobri. Ima još jedan striček, mislim da se zove Krampus, koji vam može strpat šibu u cipelu, ali to je, opet, ako niste bili dobri. Mislim, stvarno svašta. Pitam se kak ti stričeki dođu do ljudi koji stanuju u neboderima. I kak' znaju tko si kaj želi? I na koju foru obiđu tol'ke ljude u tak' malo vremena? I kak' ljudi znaju koji dan trebaju stavit cipele u prozor, je l' to svake godine isti dan ili neki drugi? I tko njemu sponzorira te silne poklone? Totalno me zbunilo to sa starim stričekom, ali vidim da je jako darežljiv, jer su i mama i tata dobili sasvim zgodne poklone. Izgleda da su bili dobri.