Veli on, kad već pišeš hard-core reality show, onda piši o svemu i ne izostavljaj ništa. Dakle, sami ste to tražili...

Kaj da vam velim, nije bilo lijepo, ali mama je na kraju stavila točku na to poglavlje. Evo i kako. Iako nije htjela misliti o svemu što se dogodilo, kolege su ju stalno podsjećali na to: prilazili su joj, pružali od moralne podrške do obećanja sasvim konkretne pomoći ako krene u pravnu ili neku drugu bitku i na sve druge načine davali do znanja da su uz nju. Mami je to bilo jako drago, jer je postala svjesna koliko ju ljudi s kojima radi vole i poštuju. Kad si je malo bolje razmislila, skužila je da se ljudi koji joj nisu došli s barem toplom riječju mogu izbrojati na prste jedne ruke. A tome treba dodati i druge kolege, najprije iz Zagreba, pa iz cijele Hrvatske i, na njezino čuđenje, čak i iz drugih država. Neke stvari su je se posebno dojmile. Na primjer, kod njih na poslu je običaj da redovno imaju sastanke na kojima se iznose tekući događaji, a na vijesti o tome da je netko od zaposlenih postigao neki uspjeh obično svi zaplješću. Ako i ne zaplješću spontano, onaj tko vodi sastanak kaže "molim jedan pljesak". No, kad je pročitana obavijest o tome tko je dobio posao, pročitana je jako na brzinu, na samom kraju sastanka i nitko nije ni probao zapljeskati, a nije bilo ni upozorenja da bi to trebalo učiniti. Mama je ispod oka promatrala kolegicu koja je dobila posao, a kolegica je gledala u pod. Nakon tog sastanka gotovo da i nije bilo osobe koja nije prišla mami i zgrozila se nad cijelom situacijom. Kad je mama to ispričala tati, on se nacerio i rekao "Ne bih bio u koži onih koji su donijeli i potpisali tu sramotu, daj zamisli da si šef čiju odluku nitko ne poštuje i za kojeg svi njegovi zaposlenici misle da je napravio totalno krivi potez".

Uglavnom, manje-više svi koji su bili direktno povezani s tim kaj se dogodilo su zamolili mamu za razgovor uz kavicu. I svi s kojima je sjela na piće ispričali su joj manje-više jednaku verziju cijele priče, osim kaj su promijenili važnost svoje uloge. Prema onom kaj su ispričali mami, svatko od njih je bio samo nijemi svjedok i nije mogao niš promijenit'. Mama je nakon tih silnih razgovora kolutala očima i rekla da još samo malo fali da ta praona ruku dosegne biblijske razmjere. Druga stvar je bila ta da je jedna od glavnih teta u međuvremenu otputovala na par mjeseci jako, jako daleko, pa je i na nju pao veliki dio krivice. I tak, mama je uredno odsjedila na svim tim razgovorima, gledala ljude kak' im je neugodno i kak' joj se ispričavaju i mislila si svoje. Istina, nisu joj svi došli s isprikom. Neki od onih koji su direktno sudjelovali u cijeloj stvari su se prema mami ponašali pretjerano srdačno, stavljali joj ruku na trbuh i pitali kako beba, uz osmijeh rastegnut od uha do uha. Mama im je uzvraćala jednakim osmijehom i još uvijek nije mogla dokučiti je l' tim ljudima sasvim ok to kaj su joj napravili ili se osjećaju barem malo krivima. Zaključila je da oni, u svojim iskrivljenim poimanjima dobrog i lošeg, vjerojatno smatraju da su skroz u pravu i rekla je tati da joj dođe da svakom od njih slomi ruku jednim potezom kad god ju stave na mene i glume brigu. Znate kaj, moja mama bi to mogla napravit'. Ona vam je godinama trenirala borilačke sportove, išla na natjecanja i, kaj je najbolje, pobjeđivala. Kod bake i dede još uvijek ima cijelu zbirku priznanja, plaketa i pojaseva u svim bojama. Hoću reći, mogla bi bit' opasna, samo kad bi htjela. A bilo je i onih koji ne da joj nisu niš objašnjavali ili se barem pravili ljubaznima, nego su neskriveno pokazivali da im je drago da su ju mogli zeznut' i odigrat' svoju ulogu u tome. E, za njih je mama rekla da ih žali. Veli da su ti ljudi k'o tužni narkomani: bez dovoljno hrabrosti da se uhvate u koštac s vlastitim životom i da riješe probleme koje imaju, oni u nekom drugom pronađu krivca za sve svoje nedaće, pa su zločesti prema drugima i svaki put kad izvedu neku psinu na trenutak osjete dašak sreće i životnog zadovoljstva. Međutim, budući da se zlobom prema drugima ne dobiva ništa, apsolutno ništa, vrlo brzo padnu u dublju depru od one u kojoj su bili i onda moraju biti još zločestiji kako bi osjetili barem približnu količinu sreće i ispunjenja. I tako u nedogled. Meni to zvuči grozno, a vama?

No, sve to nije bitno. Ono kaj vam hoću ispričat' su dva razgovora koja je mama vodila. Jedan od njih je spadao u red svih onih silnih kava s pokajnicima, kak ih je mama zvala. Uglavnom, teta koja je pozvala mamu na kavu joj je najprije počela brijat' o tome kak' zna da su donijeli nepravednu odluku, pa o tome kak je kolegica koja je dobila posao ipak starija, pa po toj logici ima prednost, pa kak' za mamu ima vremena i završila na tome da je ta kolegica u životnom bedu, jer je nju ipak napustio tata kad je bila mala, a moja mama je imala sreću odrasti u divnoj obitelji punoj ljubavi. Mami je ta priča sa zločestim tatom već išla na uši van, jer je očito bila glavni razlog da se nekom dodijeli radno mjesto, i iako joj nije bilo jasno kakve to sve skupa ima veze s poslom, obećala je sama sebi da će prvom prilikom posvojit' kolegicu; kad je već imala nesretno djetinjstvo, nema razloga da joj i ulazak u srednje godine bude traumatičan, je l' tak? No, ono kaj je prelilo čašu bilo je pitanje koje je teta postavila mami, a ono je glasilo otprilike "A koliko ti dugo, Sanjo, uopće znaš da si trudna?" i totalno je stiltalo moju sirotu mamu. Dakle, ona se ne da zbunit' samo tak', ali ovo pitanje ju je definitivno zbunilo. Pitala je tetu kakve to ima veze. "Pa, da smo znali da si u drugom stanju, možda bi to igralo nekakvu ulogu", rekla je teta. Mami je na to kosa narasla za dodatnih dva centimetra, zatim se cijelom dužinom digla u zrak, zajedno s njezinim tlakom. A onda je, po prvi put na tim silnim kavama snuždenosti i pokajanja, rekla kaj je stvarno mislila: "Gledaj, mi ovdje ne pričamo o socijalnoj službi, nego o poslu, o radnom mjestu, i nema nikakvog razloga osim nečijeg rada i rezultata da se nekom da ili ne da posao. Sasvim je svejedno što je nekoga napustio tata ili što netko drugi možda čeka trojke, mi se nismo prijavile za humanitarnu pomoć. Isto je tako svejedno je l' netko živi u totalnom siromaštvu ili je naslijedio tri miliona dolara od izgubljenog ujaka iz Argentine koji je umro baš prije tri tjedna. Natječaj za posao nije natječaj za Miss Hrvatske i kriteriji nisu sviđa li se nekom članu komisije nečiji nos više ili manje, natječaj za posao ima vrlo egzaktne stvari koje se traže od kandidata, te stvari su nabrojane u našim životopisima i bibliografijama crno na bijelo i mene osobno izuzetno vrijeđa da mogu imat' trostruko deblji popis radova od nekog drugog, a da mi se ne da posao zbog tuđih godina, nesretnog djetinjstva ili činjenice da jesam ili nisam trudna", odrecitirala je mama bijesno, digla se od stola, platila kave na šanku i demonstrativno napustila kafić. Teta je zbunjeno gledala za njom, još isti dan ju je nazvala da joj se ispriča i od tada do dana današnjeg se pred mamom rastapa od ljubaznosti.

Drugi razgovor je bio još bolji. Jedan dobar prijatelj od mog tate je poznati novinar koji radi na televiziji i nisam baš ziher da kod nas postoji netko tko nije čuo za njega. Uglavnom, jedan dan je nazvao mamu i zamolio ju da se nađu na kavi. Mama je, ništa ne sluteći, otišla na tu kavu, iako joj je bilo malo čudno zakaj ju je pozvao bez tate. No, to se brzo otkrilo. Ispalo je da taj striček već dugo vremena priprema emisiju o muljažama u raznim državnim službama, pa tako i na fakultetima i u znanosti općenito, a čuo je i za to kaj se dogodilo mami. I onda ju je nagovarao na to da nastupi u njegovoj emisiji i da ispriča sve kaj je bilo. Mama mu je rekla da je odlučila ne reagirati, jer je u drugom stanju i jer je u početku imala probleme u trudnoći, pa joj je doktor savjetovao da izbjegava stres kad god može. "Sumnjam da bi nastup na telki doveo do smanjenja stresa", nasmijala se, "a sumnjam i da je radno mjesto poput moga zanimljivo bilo kome. Mislim, koga briga za tamo neke znanstvenike?" Na to ju je taj striček počeo uvjeravati da je to sve i te kak' zanimljivo. A onda joj je počeo uvaljivat' takve insajderske informacije o njezinom poslu da je mama protrnula i pitala ga kak' on sve to zna. On joj se samo nasmiješio i rekao "Stara moja, nisi prva kojoj su ti ljudi jako dobro smjestili. A nisi ni jedina koja bi imala kaj reći medijima. Samo si jedina koja se nećka, a tvoja priča je definitivno najjača i bez nje ne idem". Mama i dalje nije mogla vjerovat, ali on je nastavio: "Čuj, mogu ja pričat o maglovitim napredovanjima u privatnim firmama, ali to nikog ne zanima. Mislim, vlasnik firme može postavit čistačicu za direktora i koga briga? Ali, kod vas postoje i te kako čvrsti kriteriji za napredovanje, kojih se nitko ne drži. Jesi ti svjesna da bi, da od danas do penzije ne objaviš ni jedno jedino slovo, i dalje imala više objavljenih radova od nekih koji kod tebe na poslu sjede u ne znam kakvim tijelima i odlučuju o drugima, a jedina prednost im je kaj su deset-petnaest godina stariji? Ti sad sjediš ovdje sa mnom i štitiš takve freakove, a jesi ziher da bi oni štitili tebe? Bi, frišku figu. Ti osjećaš nekakav obzir, a oni su zauzvrat zaustavili tvoje napredovanje najmanje za par godina, sve u strahu od nekog tko ih evidentno šiša po svim poljima". Mama nije mogla vjerovat' kaj je čula, ali striček ju je nastavio bombardirat'. "Ja sam sve lijepo istražio i imam podatke o svakoj pojedinoj instituciji koju namjeravam obradit' u emisiji na posebnom CD-romu. Evo ti kopija, odi doma, stavi si ju u kompjutor i pogledaj s kim radiš i tko odlučuje o tebi". I tak' su se mama i striček rastali. Mama mu je rekla da mu niš nemre obećat', a on je rekao da nema žurbe, da on ima u pripremi više emisija odjednom i da s ovom može ići i za godinu dana ak' treba.

I tak' je mama došla doma, otvorila CD i imala je kaj vidjet. Svi ljudi s kojima radi, uključujući i nju, fino poredani po abecedi, za svakog je pisao datum svakog napredovanja, koji su uvjeti trebali biti zadovoljeni i jesu li ili nisu bili i još hrpe za jedne pohvalnih, a za druge kompromitirajućih podataka. Kad je tata došao doma s posla, mama mu je ispričala za razgovor i pokazala mu CD. Tata ga je dugo čitao, onda ga je bez riječi iskopirao u par primjeraka koje je posložio u par različitih ladica i mirno rekao mami: "Ako ti se na poslu dogodi još samo jedno jedino sranje, ako te netko samo krivo pogleda, ovo ide medijima. Znam da se ti nikad nećeš odlučit' za tako nešto, ali ja hoću i u to budi uvjerena. Ovakva priča je mogla proći samo jednom".

Mama nije ništa rekla, ali je bila jako sretna što ima mog tatu, koji je bio odlučan da ju zaštiti. Samo mu je prišla i zagrlila ga. I shvatila da joj zaista treba odmor od svega. Jer, koliko god se trudila, stalno ju je netko podsjećao na to kaj se dogodilo. Zato je donijela odluku da od idućeg tjedna ode na godišnji. Izračunala je da joj je ostalo još jako puno dana i da će, uz božićne i novogodišnje blagdane, biti slobodna skoro do polovice siječnja iduće godine. I tako je mama otišla na godišnji i za mene tu počinje period trudnoće koji mi je do dan-danas najljepši i o kojem ću vam s guštom pričati u idućim nastavcima.