Ljudi svakaj vjeruju, pa tako i da im neke stvari donose sreću, a druge nesreću. Navodno je petak trinaesti dan kad je najbolje ostat' u krevetu i nadati se da ti se ne bu strop srušio na glavu. Tak' bar vele. Mama i tata nisu naročito praznovjerni i nikad do sad im se nije dogodilo nikaj ružnoga na taj poznati dan, sve do petka trinaestog u veljači 2004. godine.
Tata je imao neku frku na poslu, ali budući da nisam bila s njim, nemrem vam točno reći kaj se dogodilo, a mami je stigao sms da joj je na tekući račun sjela plaća, koju je čekala k'o ozebla sunce. Ne samo zato kaj je potrošila prethodnu, nego i zato kaj je to bila prva plaća u novoj godini i s njom je trebalo doći povećanje od petnaest posto, jer su još prošle godine tak' odlučili neki stričeki i tete koje inače gledamo u Dnevniku na telki. Sad, s obzirom na to da je mami zbog nedobivanja onog posla kojeg je također već godinama čekala i za kojeg se i te kako naradila, već promaklo povećanje od, kak' sam načula, desetak posto - a moram vam priznat' da se u te postotke uopće ne kužim - jako se veselila ovom povećanju. A onda ju je dočekalo neugodno iznenađenje: to povećanje se odnosi samo na one doktore znanosti koji imaju stalno radno mjesto, a ne i na asistente. A to u prijevodu znači da je, kad se sve zbroji i oduzme, zeznuta za cijelu četvrtinu plaće mjesečno, pa ako imate dvanaest mjeseci u godini, izračunajte kol'ka je to lova. Ozbiljno vam velim, izračunajte, jer ja se fakat u to ne kužim. Uglavnom, mamina reakcija je bila prilično drugačija od one prve. Tada, prije par mjeseci, je bila tužna i razočarana, manje-više u nevjerici i u stalnom feelingu da je sve to samo ružan san iz kojeg će se, zapravo, iz kojeg se MORA uskoro probuditi. Sad se više nije osjećala kao u snu, jer ju je realnost fino lupila po glavi.
Stavila je na papir lovu koju ne dobiva. Onda je stavila na papir sve kaj je još potrebno za mene, zajedno sa cijenama. Zatim je izračunala kol'ko je to stranica honorarnog prevođenja. I na kraju je broj stranica pretvorila u broj sati koje će, uglavnom noću i u terminu od večere do četiri-pet ujutro, provesti za kompjutorom. I smučilo joj se. Bila je ljuta i bijesna i po prvi puta otkad se sve to počelo događati joj nije bilo krivo što devedeset posto ljudi s kojima radi s neopisivo puno otrova komentira i kolegicu koja je mrtva-hladna, čak i bez kurtoaznog i reda-radi odbijanja, prihvatila taj posao uza sve što ide uz njega, i sve druge koji su sudjelovali u donošenju takve odluke, nego joj je zbog toga bilo čist' drago. Po prvi put je s priličnim zadovoljstvom pomislila na to kako se nitko od tih par ljudi ne može pojaviti ni na poslu, ni nigdje drugdje među kolegama, a da ih se ne iskomentira, kako su zauvijek dobili ljagu koju će svi u njezinoj maloj struci i te kako pamtiti, kako je većina njih prodefilirala pred njom i ispričavala joj se, izbjegavajući je pogledati u oči. Moram primijetiti da skoro nisam prepoznala mamu. Po prvi put sam doživjela da je osjećala pravu pravcatu zluradost. To valjda određena vrsta ljudi jednostavno mora probudit' u čovjeku. Ali, na kraju je zaključila da nema te love i tih postotaka koji bi joj mogli naplatiti činjenicu da se ujutro može čiste savjesti pogledati u ogledalo, da ne mora gledati u pod i crvenjeti kad je riječ o napredovanju na poslu, da ne mora u velikom luku zaobilaziti promocije knjiga, predavanja i slične događaje na kojima se sreću kolege i da ona nije ta koja se drugima mora ispričavati, nego obrnuto. I kaj da vam velim? Ta spoznaja joj nije donijela nikakve nofčeke, nije joj skratila noćne sate koje je provela prevodeći i nije joj smanjila bolove u leđima od silnog sjedenja pred kompjutorom, ali ipak joj je bilo lakše. A da je petak trinaesti sasvim nezgodan dan, to je već počela vjerovat'.
Ali, kak' se veli - danas sam baš puna narodnih mudrosti, jeste to primijetili? - nakon kiše dolazi sunce. I tak' je, nakon kaj ju je tata do dugo u noć tješio, svanula subota, Valentinovo. Nakon sasvim privatne proslave, mama i tata su, kao i često subotom oko podneva, prošetali do grada na kavu i tamo im se dogodio niz lijepih događaja. Najprije je mama otišla kupiti neku šminku i za poklon dobila bombonijeru. I to ne bilo kakvu, nego baš onu koju jako voli. Tata je isto sladokusac, pa je i on bio jako sretan. Onda su ih na Cvjetnom trgu presrele dvije cure koje su pitale mamu je l' čita jedan poznati časopis. Mama je s laganim oklijevanjem rekla "Pa... ponekad", ne želeći uvrijediti cure, a istina je da ga uzme u ruke samo kad ode frizeru. I tak' su cure počele nagovarat mamu da uzme pretplatu, koja je kod njih bila puno povoljnija nego inače. Mama je malo razmišljala, a tata ju je htio oraspoložiti, pa joj je rekao da si ju uzme, jer bu ionak' za koji mjesec otišla na porodiljni i trebala bu joj laganija lektira za odmor i razbribrigu. I tak' je mama pristala i ispunila neki papir. Cure su joj tada rekle da ulazi u nagradnu igru za vikend u Veneciji i da izvuče jedan papir iz košare prepune papirića. Mama je, još uvijek pod dojmom loše sreće od jučer, rekla tati da on izvuče i tata je izvukao ni manje ni više nego glavnu nagradu! Moram vam reći da su bili sretni k'o mala djeca. Cure su im čestitale, mama i tata su još malo popričali s njima i uputili se na kavu. Za navečer su imali u planu romantičnu večeru, ali budući da su se oboje prejeli kod bake i dede na ručku, od večere su odustali, a da je bilo romantike, to ne moram ni pričat.
I tak' su njih dvoje cijeli tjedan brijali o tome kak' idu u Veneciju, na zadnji vikend maskenbala. Budući da su trebali ići u subotu rano ujutro, u petak su još obavili kupovinu za put i skroz sretni se krenuli pakirati. Imali su sve kaj im je bilo potrebno: sendviče i kekse za bus, sokiće i jogurte, kišobrane i, naravno, maske. I kaj se onda dogodilo? Moram priznat', a sramim se, da sam ja zeznula stvar. Naime, kaj? Kak' su moji dragi roditelji pričali o našem vikendu u Veneciji, jako puno ljudi im je reklo da je bolje da ne idu, da će padat' kiša, da je jako opasno da mama putuje u sedmom mjesecu trudnoće, da se nikako ne smije prehladit' i sve u tom stilu. I kaj sam ja napravila? Iskreno rečeno, splašila sam se. Negdje oko jedanaest navečer, kad su mama i tata već bili spakirani, poslala sam mami najprije laganu mučninu, a zatim i jednog solidnog rigija. Budući da mama inače nikad ne povraća - u cijeloj trudnoći je do tada imala samo jednu bljuvkicu - prilično se zabrinula. E, kad sam vidla da stvar funkcionira, poslala sam joj i jednu opaku glavobolju i još malo dodatne mučnine. Već je bila ponoć, a njih dvoje tvrdoglavih magaraca još uvijek nisu odustali od puta. Na kraju je ipak prevladao razum - naime, skužili su da idu busem i da, ak' mami bude loše, nema natrag, da buju morali cijeli dan bauljat po Veneciji u kojoj je trebala padat' kiša i da im je prva šansa leć' u krevet tek oko jedanaest navečer. I tak' su, nakon dužeg vijećanja, odustali.
Ali, onda je počelo novo poglavlje zvano "Ajmo poslat' frendove u Veneciju". I tak' su njih dvoje, zapravo, više tata jer je mami bilo stvarno pozlilo, ispisali i poslali valjda trideset sms-ova frendovima, pitajući ih jesu li zainteresirani za brzinski odlazak na venecijanski karneval. Neki od njih su spavali, neki su imali ugašene mobitele, neki dečki nisu htjeli ići sami jer nisu imali cure, a neke cure nisu htjele ići same jer nisu imale dečke - hm, tu su se mojim dragim roditeljima pojavile svakojake šarolike ideje - nekima je sve skupa bilo preiznenada i sve u tom stilu, dok jedan tatin frend s posla nije pristao. Negdje oko pola dva je došao k nama po karte za putovanje, a mama i tata su mu pokušali uvalit' i sendviče i sokiće, koje je on pristojno odbio, rekavši da i on petkom obavlja tjedni shopping i da doma ima sve kaj mu treba. Ipak je uzeo maske, jer njih malo tko kupi u tjednoj kupovini.
I tak' vam je prošao vikend... Mami je ujutro bilo malo bolje, ali tek popodne se pretvorila u onakvu sebe kakvom ju ja poznam. U nedjelju je već bila sasvim ok, a u ponedjeljak su mama i tata dobili izvještaj o tome kak' je bilo u Veneciji. Navodno je cijele dane padala kiša i bilo je užasno, užasno zima, vode je bilo do koljena, a cijene su bile višestruko više nego inače. Tak' da im, na kraju krajeva, iako su silno htjeli ići, i nije bilo toliko žao kaj su ostali doma. A ja sam, prase malo, zadovoljno trljala ručice u svom bazenu, znajući da mi se sigurno ne bi svidjelo bauljanje po nekakvoj kiši i hladnoći.
Upišite se u listu primatelja Novosti Obiteljskog foruma!
Inspiracija
"Kad bih ponovo mogla proživjeti život" napisala je Erma Bombeck kada je otkrila da umire od raka. Na žalost, Erma je izgubila bitku s bolešću, ali njene mudre riječi su ostale kao inspiracija tisućama ljudi.
Dnevnik nerođene bebe 
