Znam da sam već dosadna kad kažem da rastem, ali ja fakat tak' brzo rastem da ni sama nemrem vjerovat'! Ušla sam u treće tromjesečje, zapravo, već sam neko vrijeme u njemu, imam preko dvije kile i provodim dane u pozi šišmiša: glavom prema dolje. Iako sam već poprilično ograničena u kretanju, ova poza mi je otvorila oči prema mnogim korisnim gimnastičkim vježbama koje sam donedavno zanemarivala.
Na primjer, vožnja bicikla. To radite i vi, odrasli, samo malo drugačije nego ja. Vi legnete na leđa, zatim dignete noge i guzu, ostanete podbočeni na ramenima i onda okrećete nogama. A ja nisam oslonjena na ramena, nego stojim na glavi i eventualno se uprem ručicama za mamin mjehur ili jajnike, kaj mi je već bliže. I onda zavrtim nožicama i da vidite vježbe... Mama mi se uvijek veseli kad vježbam, obavezno protrlja trbuh i pošalje mi pusu. Istina, tu i tamo možda malo pretjeram, pa mi se onda obrati ozbiljnim glasom i riječima "Mlada Damo, ja ti NISAM za jednokratnu upotrebu. Ako me sad uništiš, tko bu ti mijenjao pelene i brinuo se za tebe?" Moram priznat' da se nakon tih riječi malo zabrinem, ali vježbanje je vježbanje, pa vrlo brzo uredno nastavim dalje. Znate kak' se veli, u zdravom tijelu zdrav duh.
Inače, bioritam mi se prilično izmijenio. Više nisam onak' precizna k'o prije, kad sam imala točno određeno vrijeme u koje sam budila mamu i slala ju na šetnju do zahoda. Sad se polako mijenjam i u karakteru, pa od uredne sitničavice postajem nekaj više k'o umjetnička duša, što bi u prijevodu značilo da kod mene više nema pravila. Mogu vam reći da mi je to skroz super. Osjećam se nekak' slobodnije i nesputanije. A i više nisam bezazlena klinka pred kojom starci mogu pričat' kaj im se prohtje. Sad već kužim i prepoznajem i mamin i tatin glas bez greške i, molim lijepo, kad sam budna mogu sasvim dobro prisluškivat' njihove razgovore. Mama mi često pušta muziku, ali me krivo procijenila, pa je nabavila hrpe uspavanki i neke polagane klasike, koja mi se sviđa, ali na mene nema željeno djelovanje. U prijevodu, mama mi to pusti prije spavanja, u nadi da ću i ja malo prileć', ali ak' se meni pleše, ja plešem bez obzira na raskorak u ritmu između mjuze i mene. Fino si udaram ručicama ritam koji mi paše i problem riješen. I tak' vam ja izrastam u jednu muzikalnu bebu, a posebno volim kad mi mama pusti Jinxe i Hladno pivo. Onda se ful rasplešem i to mi je totalno cool.
Kaj još? S vremena na vrijeme štucam i to mi se uopće ne sviđa. Nemam pojma kol'ko često, jer ja mjerim vrijeme skroz drukčije nego vi, ali mama kaže najmanje jednom dnevno. Joj, nemate pojma kak' je to nezgodno. Kad se to dogodi, obično mi krene na živce, pa se uskoro počnem okretati na sve strane, u potrazi za položajem u kojem bi štucanje eventualno prestalo. A mojoj bisernoj mami je trebalo barem tjedan dana mog štucanja da skuži kaj se to događa. Bila je, naime, u čudu kad je osjetila ritmičke pokrete iz trbuha, a znala je da moje malo srce kuca puno brže nego ti pokreti i da to definitivno nije moj puls. I onda je negdje pročitala da to ja štucam i sve joj je sjelo na mjesto, osim kaj je rekla da sam počela štucati puno ranije nego kaj to piše u bilo kojoj knjizi, pa ju je to zateklo. Mislim... Kad bu ona već jednom shvatila da ja nisam obična beba iz knjige, nego jedna nadasve čarobna i sasvim posebna individua?!
Zaboravila sam vam reći da su mama i tata negdje oko Božića prestali ići na jogu, jer mama više nije mogla izvest' pola vježbi, a tati se nije dalo ići samom. Sad se dosta šeću, a mama se trudi redovito vježbati, ali, iskreno rečeno, često zaboravi ili se sjeti, ali je prelijena. Ja ju često ujutro probudim svojim vježbanjem i tata joj je lijepo objasnio da joj to ja poručujem da je vrijeme za jutarnju gimnastiku, ali ona samo odmahne rukom i to je to, početak i kraj jutarnjeg razgibavanja. A moram vam reći da je tata u pravu, iako me mama tak' dobro kuži da si sve mislim da je obdarena nekim paranormalnim sposobnostima. Na primjer, skužila je da više volim vježbati i plesati u mraku, nego na svjetlu, a skužila je i razlog. Naime, ja sam vam zimska beba, uvijek sam u mraku jer je ili noć ili je mama obučena, pa je meni mrak iako je vani dan. A kad mama digne majicu i mene zabljesne roskasta svjetlost, osjećam se k'o pod reflektorom na pozornici i to mi nije baš ugodno. Nekak' si mislim da me svi gledaju i demonstrativno prestajem plesati.
U mom skučenom privremenom smještaju jedan od najvećih neprijatelja je i jedan od najagresivnijih kradljivca prostora: hrana. Svaki put kad mama jede, osjećam da imam sve manje i manje mjesta, pa si moram pomoći rukama i nogama da se izborim za svaki kubični centimetar svog životnog prostora. To je pitanje čistog opstanka, pa ne biram sredstva: guram hranu guzom, leđima, koljenima, stopalima, a, ako uspijem, i rukama. Iako, moram priznat da volim papati i da uživam kad mama krkne nekaj finoga. Tak da još nisam riješila taj dvojaki odnos prema hrani. Zbunjena sam. S jedne strane ju volim i treba mi, a s druge mi ide na živce kad me gura.
Sad se vi pitate kaj mi je da tol'ko pričam o sebi, al' ne znam kaj da vam velim. U vanjskom svijetu se nije događalo bogznakaj zanimljivoga. I mama i tata puno rade, a to i nije nekaj za prepričavat, jer vjerojatno i vi puno radite pa sve znate o tome. Jedino baš jako zanimljivo kaj se dogodilo bilo je kad su mama i tata otišli na onu večeru koju su odgodili na Valentinovo. E, to je bilo super! Jedino kaj sam se ja opet morala borit' s hranom, jer je mama fakat pretjerala...
Upišite se u listu primatelja Novosti Obiteljskog foruma!
Inspiracija
"Kad bih ponovo mogla proživjeti život" napisala je Erma Bombeck kada je otkrila da umire od raka. Na žalost, Erma je izgubila bitku s bolešću, ali njene mudre riječi su ostale kao inspiracija tisućama ljudi.
Dnevnik nerođene bebe 
