S obzirom na to da je moj dolazak velik i svečan događaj - ah, hrana za ego! - tata ga ni u kom slučaju ne želi propustiti. I zato svi troje idemo na trudnički tečaj, ali ne u bolnicu u kojoj ću se roditi, nego u jednu drugu. Naime, u onoj gdje će moja malecna osoba ugledati svijet trenutno ne održavaju tečajeve, pa šalju ljude u tu drugu.
I tak' smo se mama, tata i ja zaputili u tu bolnicu i u njoj smo idućih par tjedana provodili po sat, sat i pol dva ili tri puta tjedno. Mama i tata su se stalno smješkali kad su hodali hodnicima, jer su oboje rođeni u toj bolnici. A kad smo prvi put došli, malo smo se izgubili po hodnicima i mama je, lutajući u potrazi za predavaonicom, naišla na jednu frendicu s faksa koju nije vidjela desetak godina. Frendica je bila sva blijeda i u bademantlu je šetala po hodniku. Ispričala je mami da ima malog dečka i da baš sutra ide na operaciju. Mami je bilo jako žao kaj joj je frendica bolesna, pa joj je iskreno zaželjela sve najbolje i na kraju su se izljubile. Onda smo konačno došli do predavaone i kad smo ušli netko je iz jedne od strmih klupa viknuo "Sanja!" Mama se okrenula i vidjela nikog drugog nego frendicu s kojom je išla u osnovnu i srednju školu i, konačno, na faks. Baš fora, kaj ne? Frendica joj je ispričala da čeka dečka, koji će biti nekih mjesec-dva mlađi od mene. Ha, klinac!
I tak', skoro mjesec dana smo išli na tečaj i naučili smo puno važnih stvari. Od toga kak' izgleda prosječan porod preko boravka u bolnici do toga kak' se moraju brinut' o meni kad se vratimo doma. Na kraju su moji dragi roditelji dobili papirić za koji je tata rekao da bu ga dao plastificirati i onda bu ga objesio oko vrata, da ga uvijek ima sa sobom, jer bez te potvrde nemre na porod. Zadnji dan tečaja mama i frendica su izmijenile brojeve mobitela i dogovorile zajedničke šetnje s bebama.
Pred kraj tečaja tata je morao ići poslovno u Beč, pa je žicao mamu da ide s njim, jer, iako je tamo bio već puno, puno puta, uvijek se malčice izgubi. Mama je, s druge strane, par godina živjela u Beču, u njemu je k'o doma i nije ju trebalo dugo nagovarati da mu se pridruži. Kad si bolje razmislim, mamu je na neke stvari zapravo lako nagovorit'. I tak' su njih dvoje u zadnji tren, jer tata do dan prije puta nije znao kad točno ide, organizirali hotel, krenuli za Beč odmah nakon tečaja, stigli oko ponoći, prespavali i drugi dan ustali jako, jako rano da bi mogli krenuti u shopping. I kaj su prvo kupili? Pogađate, nekaj za mene. A kaj? Kolica! Joj, znate kak' su super! Tamnoplava sa svijetlobež kockicama, a unutra je i jedan mali miš. Baš mi se sviđaju. A mama je prije puta zaključila da je u dotadašnjoj kupovini stvari za mene glavna nit vodilja bila kaos, tak' da je točno popisala kaj imam od robice i u kojoj veličini, zaključila da mi fali puno osnovnih stvari i napravila listu obleke koja mi još treba. Nekaj od toga je kupila u trgovini u kojoj smo kupili kolica, a nekaj je ostavila za poslijepodne. Naime, već je bilo puno sati i bilo je vrijeme da tatu odbaci na taj njegov sastanak. Kad ga je odbacila tam' di je trebao ići, nas dvije smo se bacile na pravi ženski shopping. Mama me odvela u jedan super dučkas u kojem je izvadila listu i redom tražila, nalazila i križala na popisu stvari koje su nam trebale. Kad je bila gotova, umorno je sjela na neku malu stoličicu i pričekala tatu, koji joj je upravo javio da je gotov sa sastankom i da stiže. Tata se oduševio oblekicom koju je mama odabrala i zatim su krenuli kupiti mami trenirku koju si je već dugo željela. Našli su i nju i mama je bila skroz sretna. I, konačno, mama je kupila rođendanski poklon za jednu svoju dragu frendicu i već je bilo sedam sati, što je kraj radnog vremena. Dan je bio lijep i topao, pa su još sjeli na kavicu na jednu lijepu veliku terasu u središtu grada, a kol'ko je bilo toplo bilo bu vam jasno ak' vam velim da je moja inače nevjerojatno zimogrozna mama na sebi imala samo laganu majičicu. Mami je samo bilo žao kaj im je boravak u Beču bio tak' kratak da se nije uspjela javit' nikom od frendova, ali zaključila je da buju uskoro došli na par dana sa mnom i da će tad popit' kavice sa svim dragim joj ljudima.
Na povratku u Zagreb tata je bio malo umoran, pa se mama ponudila da vozi. Inače, mama obožava vozit' i često se zezala da je njezin bivši auto sam znao pogodit' rutu Zagreb-Beč, jer je fakat često putovala sim-tam. Tata se malo nećkao, ali ipak joj je dao da vozi. Ona si je namjestila volan, sjedalo, retrovizore... Ma, činilo mi se k'o da si proizvodi auto po mjeri... Sjela i nagazila na gas... I prije nego kaj sam se snašla, već smo se vozili skoro dvjesto na sat. Nisam ni slutila da se u mami krije relly vozačica. Kad smo na jednoj pumpi stali natočit' benzin striček koji je tamo radio je protrljao oči kad je vidio da je iza volana trudnica u osmom mjesecu. Vjerojatno je mislio da mu se prispavalo na poslu, pa da ima halucinacije. I onda smo nastavili putovati. Tata je malo pričao s mamom, a malo drijemao i tak' sve do hrvatske granice, kad su se ponovno zamijenili za mjesta. Stigli smo doma malo iza ponoći, zadovoljno pregledali plijen i još zadovoljnije otišli spavati.
Sutradan su nam došli znatiželjni baka i deda, kojima su se kolica jako, jako svidjela. Joj, znate kaj? Zaboravila sam vam ispričat' kak' su mi zapravo baka i deda htjeli kupit' kolica, pa im je mama isprintala jedan dugački popis stvari koje kolica moraju ili ne smiju imati, a njih dvoje su se zaputili u Mađarsku da snime situaciju. Našli su jako lijepa kolica, ali ih nisu htjeli kupiti bez maminog i tatinog blagoslova. Zato su fotkali kolica, pokazali ih mami i tati i čekali njihovu pozitivnu ocjenu da se ponovno zapute u Mađarsku i kupe ih. Međutim, mojim dragim roditeljima je bilo žao štrapacirat' baku i dedu, pa su sami kupili kolica, a baka i deda su svejedno inzistirali na tome da mi ih oni kupe, pa su nam naknadno dali lovu. Onda im je mama pokazala sve drugo kaj mi je kupila, a njih dvoje su se skroz raznježili. A mama je skužila da je zbunjeni prodavač, inače skroz mladi dečko, zaboravio skinut' s kolica onu napravicu koja pišti kad s njom hoćete izaći iz dučana. I sad se pitala kak bu to skinula u Zagrebu. Problem još uvijek nije riješen.
Još jedna velika novost je da je mama koji dan kasnije otišla na porodiljni! Znate kaj to znači? Da je do službenog termina mog dolaska ostalo točno dvadeset i osam dana! Nemojte mi zamjerit', ali ja bum se stvarno uobrazila. Pa, tretiraju me k'o visoko rangiranog državnika, imam čak i svoj termin dolaska! Meni je to stvarno super! Išli smo i na posljednji pregled kod maminog doktora, koji je prošao super. Mama ga je, po svom dobrom starom običaju, izrešetala pitanjima, na koja je on jako strpljivo odgovarao, valjda imajući na umu da bu mama od sad nadalje gnjavila doktore u bolnici, a ne njega. I kaj da vam velim? Doktor kaže da sam malo veća za svoju dob, navodno imam preko tri kile! Ako tako nastavim, trebala bih se rodit' sa skoro četiri. Srčeko mi kuca za pet, još uvijek sam u pozi šišmiša, a kad su me već gledali, šutnula sam mamu par puta u posteljicu, tek' tol'ko da me shvate ozbiljno. Doktor me mjerkao i zaključio da bi, kad bi morao birati između toga hoću li se požurit ili zakasnit, rekao da ću doći ranije. Na kraju je pružio mami ruku i zaželio joj sve najbolje, a kad je odlazila rekao joj je da se vide šest tjedana nakon poroda. Kaj da vam velim, bila sam malo tužna. Falio bu mi taj dobri i simpatični striček doktor.
Dan nakon odlaska na porodiljni mama me vodila na svoj faks, tam' di je nekad studirala, jer je jedna njezina frendica imala obranu magisterija, pa smo ju išle slušat'. Zapravo, nije mi jasno zakaj je mama rekla "slušat", kad smo ju i gledale. Hm. Uglavnom, ta obrana, to vam je nekaj ful posebno, to još nikad nisam vidjela. Mama je rekla da je sve prošlo super, a njezina frendica je bila jako, jako sretna kad su joj rekli da je položila i to s peticom. Na kraju su svi zajedno išli na cugu i čudili su se mojoj mami, koja se sama dovezla autom do faksa. Onda se mama čudila drugima zato kaj se čude njoj. I ispričala im da je prije tjedan dana vozila iz Beča, pa su se drugi još više čudili. A mami i meni niš nije bilo jasno. Inače, moram vam još nekaj ispričat: mamina frendica koja je branila magisterij ima dvije male bebe, curicu i dečka koji su blizanci. Mama kaže da je to preslatko i da ona isto ne bi imala nikaj protiv dvojčeka, ali meni je, među nama, drago kaj sam solo. Ak' bu bila koja beba nakon mene, nek' se ona gužva s bratom ili sekom, meni je i ovak' falilo prostora.
Upišite se u listu primatelja Novosti Obiteljskog foruma!
Inspiracija
"Kad bih ponovo mogla proživjeti život" napisala je Erma Bombeck kada je otkrila da umire od raka. Na žalost, Erma je izgubila bitku s bolešću, ali njene mudre riječi su ostale kao inspiracija tisućama ljudi.
Dnevnik nerođene bebe 
