Iako ću u početku, nakon kaj se rodim, dijeliti sobu sa svojim dragim roditeljima, tata i deda su mi uredili i posebnu, samo moju sobu, a mama je inzistirala na tome da bude gotova najmanje mjesec dana prije mog rođenja, da se mirisi svježe boje i tepiha stignu izluftati. I uspjeli su! Soba je sređena i jako mi se sviđa!
Zidovi su nježne boje marelice, a na podu imam tepih s mišekima koji jedu sir. Zasad još nema puno namještaja, ali stići će i to. Spavala bum u starom maminom kindaču koji je preuređen samo za mene. Imam i hrpu svakakvih stvari koje će mi visiti iznad glave, tak' da mi bude veselo otkad se probudim, otkad prvi put otvorim svoje male oke, pa dok ponovno ne zaspim. Mama i tata su polako kupovali igračkice i sad već imam pravi plišani zvjerinjak, a najviše od svega mi se sviđa jedna šarena lampa koja se okreće i radi sjene u obliku auta po zidu. Nju su mi kupili prije skoro dvije godine u Kopenhagenu! Ne mogu vjerovat', već tada su mislili na mene! Priznajem da sam počašćena. Jako mi je drago kaj bum dijelila sobu s mamom i tatom. Zasad znam samo mamu iznutra, ali znam ju temeljito. S nekim njezinim organima sam u boljim odnosima nego ona. A tatu ne znam skoro uopće. On mi je ruka koja me svaku večer prije spavanja masira, tu i tamo pomazi i glas koji priča sa mnom. Baš me zanima kakav je on u stvarnosti. Kad sam jednom prilikom prisluškivala jedan mamin razgovor, čula sam da tata obožava djecu i da djeca obožavaju njega. Jedva čekam da ih upoznam. Znam samo da mi pripremaju jednu lijepu košaricu u kojoj bum spavala točno kraj njihovog kreveta.
Tjedan dana nakon posljednjeg pregleda kod MOG doktora, mama je išla na pregled u bolnicu u kojoj ću se roditi. Tamo je bilo puno teta s velikim trbusima, ali i s malom dječicom. Bilo je i puno teta u bijelim i svijetloplavim uniformama i činilo mi se da su svi nekak' užurbani. Sve je trajalo jako, jako dugo. Mama se najprije morala popiškiti, a onda su joj tete u svijetloplavom rekle da će na idući pregled doći na red za nekih sat vremena. Budući da je tata imao sastanak s kojeg nije mogao zbrisati, mamu je na pregled dofurao deda, da ne ide sama. I tak' su mama i deda otišli u obližnji kafić na kavicu. Kad su se vratili, mama je došla na red za jedan pregled na kojem su ju polegli na lijevi bok i stavili joj neke čudne okrugle stvari na trbuh. Ne znam kako vama, ali meni je ta poza poziv za vježbanje, pa sam revno gimnasticirala i dala sve od sebe da pokažem tetama da sam živa, zdrava i u formi. Nisam baš ziher kol'ko se tetama to svidjelo, jer su stalno iznova morale namještati te okrugle spravice, a mama se ispod oka smijala mojim vragolijama. I tak' je mama ležala, a ja vježbala nekih pola sata. Onda su ju tete otkopčale i rekle da ponovno sjedne u hodnik i pričeka. Nakon nečeg kaj se meni činilo kao cijela vječnost čekanja, mama je konačno došla na red kod doktora, koji je bio isto jako simpatičan kao i onaj prošli, ali mi se činio puno, puno užurbaniji. Pregledao je mamu, rekao da je sve u redu i naručio ju da dođe za dva tjedna. Sad, mama je uvjerena da ću se ja malo požurit' - iako ja još nisam donijela nikakvu odluku po tom pitanju, a podsjećam da sam ja tu glavna, a ne mama - i da bum do tada možda već bila i rođena. Doktor joj je rekao da najvjerojatnije ne bum i da samo mirno pričeka. I tak', to vam je bilo to. Inače, mama je primijetila da je većina teta koje su čekale na pregled više ili manje netremice i s neodobravanjem piljilo u mog dedu, nemam pojma zakaj. Kad je mama to kasnije pričala tati, rekla mu je da su tete valjda mislile da je on neki stari striček koji si je ulovio mladog komada, ali meni to i dalje nije jasno. Pa čak i da je to istina, kaj se to njih tiče? Kokoške.
U cijeloj priči s pregledom je bilo zabavno to kaj je na dan pregleda bio prvi april. Sad, meni to, po običaju, baš niš ne znači, ali već sam navikla na to da vi odrasli imate čudne i nadasve neobične navike i puno stvari koje su meni nevjerojatne, vama su normalne. Ne samo da imate udarene stričeke koji u prozorima ostavljaju poklone, nego imate i dan kad jedni druge zezate, a to je baš taj prvi april. I tak' je mama neko vrijeme razmišljala da l' da pošalje tati sms ili ne u kojem bi napisala "Samo mirno i bez uzbuđivanja, odi doma po moju torbu i dođi što prije u rodilište, počelo je". Na kraju je odlučila da ne bu priređivala tati šokove te vrste, pa je odustala od plana, iako se meni štos činio sasvim zgodnim. Veselo sam plesuckala cijelo vrijeme dok ga je smišljala, a kad je odlučila da ne bu niš od toga, ljutito sam ju puknula koljenom. Tek tol'ko, da izrazim svoje iskreno i vrlo duboko negodovanje.
Brzo nakon pregleda stigao je i Uskrs. Moji dragi roditelji se puno više spremaju za moj dolazak, nego za Uskrs, tako da su ovogodišnji blagdani ostali u sjeni mene male. Nemrem reći da mi je krivo, a da vam budem skroz iskrena, to mi nekak' daje na važnosti. Istina da su mama i tata otišli u svoju redovnu kupovinu i nabavili jaja, šunkicu i sve kaj treba, ali nije bilo onakve atmosfere kao za Božić. Mama je dan prije Uskrsa ofarbala jajca u super boje, rozu, ljubičastu, tirkiznu i zelenu, a onda je napravila i tortu od čokolade i vanilije, koja mi se baš svidjela jer je bila jako, jako šarena. Jaja je složila u jednu košaricu zajedno s nekakvom čudnom travom, čokoladnim životinjama za koje predviđam da neće preživjet' Uskrs i još nekim ukrasima. I to je uglavnom bilo to. Uskrsna nedjelja je, za razliku od dana prije i poslije, bila prekrasna i sunčana. Mama i tata su se nakon doručka prošetali gradom i popili kavicu guštajući na suncu, a nakon šetnje otišli su na ručak kod bake i dede. Uskrsni ponedjeljak i nije bio nekaj posebno, jer je padala kiša, a tata je cijeli dan radio. Naime, mama i tata preuređuju kuhinju i trude se da sve bude gotovo prije nego kaj se ja rodim, tak' da baš ne gledaju na kalendar koji je datum i je l' blagdan ili nije. Navečer su otišli na cugu i tako su završili naši blagdani.
Kaj da vam velim? Sad svi samo čekaju da se rodim. Mama i ja smo spremne, ja sam se već spustila skroz nisko i mama u zeki veli da se ne sjeća kad si je zadnji put vidjela pupak. Tate mi sutra nema u Zagrebu, jer ide na službeni put, ali rekao je mami da ga nazove ako dobije trudove, jer bu odmah okrenuo auto za sto osamdeset i vratio se u Zagreb. Svečanim glasom se obratio i meni i objasnio mi da bi bilo bolje za mene da odlučim ne pojaviti se baš kad njega nema, jer bu mi dolazak na svijet sigurno bio ljepši uz mamu i tatu zajedno. Mama je dodala da bu ona bez tate u rađaoni bila jako živčana i napeta, a da će i meni biti ljepše da se rodim kad je mama bolje volje. Ne znam, mogu samo reći da bum razmislila o tome. Argumenti su im dobri, ali ja sam vam malo svojeglava, pa neću niš obećat'. Meni je, s jedne strane, kod mame super i niš mi ne fali. S druge strane, već sam velika, treba mi više mjesta, znam da uvijek dođe vrijeme za nove stvari u životu i mislim da je to vrijeme polako došlo i za mene. I tak', uskoro bum iza sebe ostavila jedan jako lijepi period života u kojem su me svi samo mazili i pazili, u kojem su pričali sa mnom i o meni, u kojem su se trudili da mi bude super... I tko zna kaj me čeka? Sigurno me čekaju moji najdraži roditelji, za koje znam da me vole i da će me i dalje maziti i paziti... Čeka me i puno drugih ljudi, više ili manje bliskih, više ili manje dobrih, više ili manje spremnih na to da mi ugode, da se igraju sa mnom, da me šetaju, da mi pričaju i da mi pjevuše. Zasad još radim mami društvo, plešem joj, a ona mi onda kaže "Čudo moje malo rasplesano..." i pomazi me, a ja se topim. Mama i tata su mi danas dali dozvolu da napravim oproštaljku za sve frendove koje sam stekla u ovih devet mjeseci, a njih stvarno ima puno: mjehur, jajnici, želudac... Tko bi ih sve nabrojao, ima ih puno, a ne želim da se koji od njih uvrijedi... I tak... Idem ja tulumarit', mama i tata nek' se malo naspavaju prije mog dolaska, a vama zahvaljujem na redovnom čitanju mojih umotvorina. Imam već dojam da vas sve poznam i jako mi je puno značilo da vam se svidjelo to kaj sam pisala... I kaj da vam još velim, nadam se da ćemo se upoznati i uživo! Mislim da je ovo moje posljednje javljanje prije rođenja, a ako vam se tada javim, to više neće biti Dnevnik nerođene, nego rođene bebe. Držite mi fige, čula sam da se rodit i nije baš skroz jednostavno, ali ja se nadam da će sve proći super i da ću doći na ovaj svijet vedra, vesela i zdrava, ravno u ruke mami i tati koji će mi i dalje tepati i ljubiti me i maziti me... I to je to. Ja čekam da se rodim, a vi mi uživajte!!!
Upišite se u listu primatelja Novosti Obiteljskog foruma!
Inspiracija
"Kad bih ponovo mogla proživjeti život" napisala je Erma Bombeck kada je otkrila da umire od raka. Na žalost, Erma je izgubila bitku s bolešću, ali njene mudre riječi su ostale kao inspiracija tisućama ljudi.
Dnevnik nerođene bebe 
