Matij - mali gigant

TRUDNA SAM!!! Plakala sam od sreće cijelu večer i još danima iza toga.

Trudnoća je tekla uredno, bez mučnina, uz lagane grčeve i neopisivu želju za slatkim. Ljeto smo ja i Mrva (ne pitajte kako, ali od početka sam znala da je muško) proveli u Hvaru...more, sunce, obitelj...sve je bilo divno, samo nam je tata falio (radio je u Zagrebu).

Mislim da je patetično pisati o tome kako je svaka mama najsretnija na svijetu, ali to je stvarno tako, s ponosom sam pokazivala svoj ogroman trbuh, koji je iz dana u dan bivao sve veći i bogatiji za bezbroj strijica... U sedmom mjesecu trudnoće čekao me šok na koji nikako nisam bila spremna...ulovili su me trudovi!!!

Iako je bila lažna uzbuna, obavila sam sve preglede uključujući i OGTT koji je pokazivao malo povišen šećer. Hospitalizirali su me u Vinogradskoj u kojoj su me 7 dana držali na dijeti (nehumano, ali i to je trebalo proći), par dana (prije i poslije dijete) vadili su mi krv svaka 3 sata i provjeravali mokraću. Dijabetes nisam imala (puno stručnih osoba mi je to kasnije i potvrdilo), no primarijus je ipak odlučio davati mi inzulin svaka 3 sata i dati mi (citiram) inekciju za smanjenje rasta ploda. Instinkt je bio jači od bilo kojeg doktora i od bilo koje sile na ovom svijetu, prevladala je moja briga za dijete i ja sam nazvala muža nek' me vozi doma. Bila sam u pravu što sam tako postupila, Mrva jest bio velik, ali sve žene s moje i s muževe strane rađale su veliku djecu (naši doktori genetiku nažalost, u 90 % slučajeva ne priznaju).

Došla sam doma, pronašla privatnog ginekologa koji me smirio, utješio i ohrabrio i mogu reći da je ostatak trudnoće protekao mirno, bez velikih uzbuđenja i oscilacija u bilo kojem smislu. Nakon što smo 1.10. na pregledu ustanovili da sam otvorena 4 cm, vratili smo se doma u nadi da će Mrva svaki sat, dan...izaći van...

02.10. - ništa
03.10. - u ranu zoru ispratili smo «čep» (računala sam, skoro ćemo u bolnicu)
04.10. - ništa
05.10. - par trudova u razmaku od po 7-8 sati
06.10. - okrečili smo kuhinju
07.10. - okrečili smo dnevni boravak i premjestili namještaj po sobi (rekao je doktor da će uz malo fizičkog napora mali brže van)
08.10. - još uvijek ništa, ni masaža bradavica (koju je muž stručno izveo) ne pomaže
09.10. - doputovala mama s Hvara u nadi da će mali izaći «kad je vidi»
10.10. - četvrtak, još uvijek ništa (zapalila sam izdajničku cigaretu -prvu u trudnoći)
11.10. - petak, nema promjene...ja sam velika k'o kuća i ne mogu se kretati
12.20. - subota, šoping u Mercatone-u i...ništa
13.10. - nedjelja...polako gubim nadu u svoje sposobnosti rađanja
14.10. - u panici sam jer znam da ću roditi svaki čas, a nikako mi se ne ide u bolnicu
15.10. - temeljito kupanje, brijanje i spremanje za pregled (sutra je termin!)
16.10. - 3:00 sati ujutro, prvi trud!
            3:15 h - drugi trud
            3:30 h - treći trud
            3:45 h - četvrti trud
            4:00 h - peti trud
            5:30 h - dolazi hitna jer ja ne mogu do auta od bolova
Oko 6 smo stigli u Petrovu , sestra na prijemnom je bila jako ljubazna i ispratila me do predrađaone. Druga sestra me obrijala (kaže da je ostalo još par dlačica) i dala mi klistir (na moju žalost, ali bilo je bezbolno).

Taj strah, uzbuđenje, paniku i neizvjesnost (prvorotkinje najčešće ne znaju što ih čeka) ne može se tek tako opisati. Svjesna si da ćeš uskoro u rukama držati svoje zlato koje ti je raslo pod srcem 9 mjeseci, a ipak nije ti jasno kako ćeš to uspjeti!

Oko 7 sati sam primljena u rađaonu gdje su me spojili na CTG i dali mi drip.

Otišli su...svi doktori i sestre, a ja sam ostala sama...prvi put u životu sam se bojala samoće, hladnih bijelih zidova koji su se rugali mojoj nespremnosti i neznanju.... Da je barem Tomo sa mnom, ili moja mama...ali nažalost, nismo završili trudnički tečaj pa je tata čekao na hodniku. Slušala sam krikove žena iz susjednih bokseva i došlo mi je da pobjegnem odatle...svako malo sam čula dječji plač i uzdahe olakšanja, oduševljenja...mislila sam da ja nikad neću doći na red.

Dolazili su i odlazili doktori i sestre koji su me uporno silili da ležim na lijevom boku, ali ja sam se vrtila kao ventilator po krevetu. U trenutku kad je u sobu ušla vizita od nekih 10-ak doktora, ja sam sjedila  na krevetu, pola ih je umiralo od smijeha a druga polovica je vikala da ja nikad neću roditi ako tako nastavim! Zaboravih napomenuti da sam bila u 1. boksu, odmah nasuprot glavnog ulaza.
Oko 9 sati bolovi su bili grozni, a ja otvorena 7-8 cm... Poslije mi mama priča da su ona i moj najdraži stajali ispred ulaza i molili sestru da ih pusti samo da me vide... a kad su čuli moje životinjske krikove, prvo se rasplakao muž, a onda ona...
Oko 10 sati sam tražila nešto protiv bolova jer je stvarno bilo neizdrživo... (kaže sestra, a što niste ranije pitali...hehh...)
Oko 11 h sam tražila carski (jer je bol bila neizdrživa, a bilo me i strah da me zbog urlanja ne izbace van!) i rekla sam im da vidim zvjezdice i da mi se vrti (mali trik, ali ubrzalo ih je)...doktorica je donijela nekakav papir gdje sam morala ispunit hrpu pitanja da bi mogla na carski. A kako je mogla očekivati da ću ja s onakvim bolovima ispunjavati upitnik???

Nakon «vijećanja» na kojemu su morali utvrditi hoću li na carski ili ne, u sobu je ušao dr. Fudurić (i sad kad ga se sjetim suze mi krenu) i rekao: «Mislim da ćemo ipak morati na carski, beba je previsoko i ... Jooj, vidim glavicu... TISKAJ!!!»
Čovječe, ma kakvo tiskanje? Ali ja ništa ne osjećam... Sva sam bila zbunjena i prestravljena.

Nakon drugog truda, pred sam izgon, predala sam se...klonula tijelom i duhom i rekla doktoru da me uspava ako se Matiju nešto desi. Dr. Fudurić je zaurlao na mene ali nije pomoglo. Tada me primio za ruku, snažno i rekao riječi koje ću pamtiti za cijeli život: «ženo, vrati se, stisla si dijete oko vrata, udavit ćeš ga ako ga iste sekunde ne izbaciš van. Ti to možeš!» Izrekao je magične riječi, mantru koju si ja svakodnevno ponavljam...»ti to možeš.»

I zaista, skupila sam zadnje atome snage, valjda sam ih iz poda izvukla i  u 11.29 sati, u 3 truda «izbacila» sam mog malog pišulinca, s velikom kosicom i ogromnom glavom (sad je već normalne veličine).

Taj trenutak (jer je uistinu samo trenutak!) kad tvoja beba izađe iz tebe, ne može zamijeniti niti jedno zadovoljstvo, nikakav osjećaj! To je nešto neopisivo, ono što ženu čini ženom. 

Nakon što je Mrva zaplakao, stavili su mi ga na prsa... Suze su mi se razlile po licu padajući nježno na njegove okice... Ljubila sam ga sićušnim poljupcima i u isto vrijeme se tako bojala budućnosti; kakva ću mu biti mama, hoće li me voljeti... Nažalost, sve što je lijepo kratko traje (prekratko), odnijeli su ga na vaganje.

Nakon par minuta, doktor i sestra su se vratili nasmijani. «Mama, čestitamo, vaša mrva ima 5.070 g i 55 cm!!!» Woow, je li moguće da sam ja to uspijela, snagom vlastitog tijela??? Kako sam samo bila ponosna, a i doktor je rekao da svakom doktoru i sestri, ako krenu zezat, kažem  da mi se jave kad oni rode bebu od cijelih 5 kila!

Posteljica je izašla nakon nekih 5-10 min, a nakon toga je slijedilo ono najgore...Naime, zbog velike bebe, uz epiziotomiju, ja sam popucala sve do debelog crijeva, tako da su me doktorica, doktor i sestra šivali skoro 2 sata. Grozno! Ali preživjela sam.

Moram pohvaliti sve doktore i medicinske sestre na stručnosti, na razumijevanju i na ohrabrenju. Očekivala sam «lošiji tretman», bahatost i aroganciju, a bilo je upravo suprotno. No, moram priznati da je olakotna okolnost bila i ta što je Matij bio najveća beba i doslovno atrakcija u bolnici!
Kad sam došla u sobu čekao me telegram od oca i brata na kojem je pisalo: »Puno te vole i more ljubavi šalju tata i barba!» Tu sam se rasplakala k'o kišna godina. Cure u sobi su bile super i ta 4 dana u bolnici su nešto najljepše, što ću pamtiti zauvijek. Moram priznati da mi je Petrova ostala u prekrasnom sjećanju i svaki put kad prođem tom ulicom nasmiješim se!

Matij danas ima pune 3 godine i moja je najveća radost! Hoda, priča, pametuje, šefuje, nestašan je (na mamu) i pretvara se u pravog malog, pametnog čovjeka. Tek sada mogu reći da sam potpuno ispunjena i da mi je svaki dan i trenutak protkan srećom. I dan danas mi krenu suze dok ga gledam kako spava ili kada me grli najnježnijim i najčišćim ručicama na svijetu. Divno je biti mama!

O autoru: BigMamma je administrator i voditelj portala Mama-mami. Kontaktirati ju možete na forumu.