Kako se rodila Leona

U 38. tjednu bila sam već prst otvorena, cerviks se nešto stanjio i skratio i lagano su me noću maltretirale BH kontrakcije...i sve si ja mislim neće li ova moja "pišuljica" ipak malkice prebrzo poželjeti upoznati veliki svijet...i bi tako.

Devet dana prije termina, jedne nedjelje oko pola sedam navečer, taman Miro i ja povečerali i krenuli igrati jamb, kad ono neki vrag boli i boli u donjem trbuhu i boli svakih 10 min! Miro me sumnjičavo gleda kako mijenjam izraze lica, igram dalje i pravim se da se ništa ne događa, jer, trudovi, jelte, to svi znaju, bole iz križa i šire se naprijed, barem su mi tako uvijek govorili....a meni se križa ponašaju kao da ih se sve to ama baš ništa ne tiče, a bol se sad već javlja svakih 8 min!!!! ”Uuuuups, ljubavi, mogli bi ovo fakat biti trudovi, aj' ti mene lijepo obrij pa makar bila i lažna uzbuna.”

I obrije on mene sve u šali i šegi, istupio je čovjek dvije britvice na meni jer “grmek” nije bio uređivan stoljećima. Sjednemo pred TV, a meni jedno oko stalno na satu. I tako se moji trudovi počeli pojačavati tako da sam ih jedva uspjevala koncentrirano prodisavati i vrijeme između njih skraćivati, pa kad su došli na 4 min. i trajali tako neko vrijeme, krenemo mi lagano u Vinogradsku...onda je već bila ponoć  (jednom drugom zgodom ću vam objasniti zašto Vinogradska, a ne Petrova kako je bilo planirano).

A u bolnici, šok i nevjerica: ja pušem kao lokomotiva, a i dalje sam otvorena samo jedan prst, kao da se ništa ne događa već satima !!! Daju mi Normabel da se smirim, pošalju dragog doma, a mene stave u predrađaonu i vele: “Spavaj i čuvaj snagu za poslije!!!” Hahahaha, ta im je bila dobra, pa kako da spavam kad imam trudove svaki čas. Doduše jako nepravilne, svakih 3 min, pa svakih 5, pa svakih 8 min, pa opet 3...da pošiziš...

Na sreću je ta noćna ekipa, od doktorice do sestara bila jaaaaako dobra i ljubazna, baš su bile zlatne i stalno me obilazile i uvjeravale kako će to do jutra sve lijepo krenuti...ali šipak..
Na jutarnjoj viziti bila sam otvorena bijednih 3 cm. Objasniše mi da jednostavno nemam sreće i da kod mene ta tzv. latentna faza neefektivnih trudova malo dugo traje i da tu nitko živ ne može prognozirati što će dalje biti – ili će se trudovi ustabiliti i konačno početi raditi svoj posao ili će sasvim prestati i mogu proći dani prije nego počne pravi porod. Ali pošto ti moji trudovi nisu pokazivali znakove prestajanja, ja sam još cijeli dan probauljala tamo u predrađaoni i kao otpravnik vlakova dočekivala i otpraćala rodilje, hrabrila malodušne jer mi je humanitarni rad pomagao da zaboravim vlastitu muku. Između trudova se zabavljala sa cijelim “kontingentom” izvanrednih studentica sestrinstva i već se počela smatrati inventarom tamo.

Kad se na popodnevnoj viziti pokazalo da se ja i dalje tvrdokorno ne otvaram dalje od tih 3 cm, smjestili su me na odjel. A onda je pala noć i s njom došla prava veselica... trudovi su me tako šarafili da sam bacila deku na pod i prodisavala ih na sve četri ili grizući rub madraca dok konačno negdje pred zoru, nisam pukla i rasplakala se kao kišna godina od boli i frustracije... Cimerice su pozvale sestru i poslije mi pričale kako je to bila tragikomična scena. Sestra je prvo nastupila kao prava aždaja i gotovo me ispljuskala da dođem k sebi, a odmah zatim me majčinski zagrlila i ja sam plakala na njenim grudima kao malo dijete.

Ujutro na viziti konačno spasonosne vijesti – otvorena sam 4-5 cm i idemo u rađaonu....konačnooooooooooo, nakon 37 neprospavanih sati u kojima nisam imala pauzu između trudova veću od 10 min, konačno su napravili nešto, “sunce im trudovsko nesposobno...”

Usput, noćna sestra mi je rekla da mi pravo budi što se tak patim – da smo se više seksali u trudnoći, posebno pred kraj, ne bi bila tako tvrda za otvaranje...eh,eh...kasno Marko na Kosovo stiže...znat ću za drugi put!

Uglavnom, krenuli smo u rađaonu, pozvali gospodina oca da dojuri što brže i svi smo bili tako sretni što je konačno krenulo da su me zaboravili klistirati.

Ako ste mislili da priča sad ubrzo završava, gadno se varate - tek sad počinje pravi show program jer sam ja opet zapela s otvaranjem i šibnuli oni mene na drip...juhuuuu, užasa, majko moja...ma što da vam kažem....ja sam tako divljala po tom porođajnom stolu da je to bilo strašno za gledat i sad je došao veliki trenutak za dragog gospodina oca da pokaže svoju vrijednost. Cure, ne mogu vam opisati kolika mi je fantastična podrška u tim groznim trenucima bio moj dragi koji me hrabrio i umirivao kako je nabolje znao i ulijevao mi snagu koja mi je već fakat bila na izmaku...

Zapravo, lažem, s toliko sam se snage bacakala po krevetu da su mi morali dati neku oooopaku drogu da se smirim i Miro kaže da sam između trudova padala u nesvijest i bila na trenutke potpuno izgubljena u vremenu i prostoru i da je to vrijeme otvaranja od 5 do 7 cm i njemu bilo jaaaako naporno. Ali ljubav moja nije ni na trenutak dozvolio da ja to primjetim i nastavio me sigurno voditi kroz trudove, upozoravao me na vrhunac i tješio najavom njegova prolaska, tjerao me da ih prodišem i na trenutke vojničkim, zapovjednim drilom maltene vikao na mene da se saberem i dišem, a ne da uzaludno stenjem i vrištim...
A ja se samo sjećam da sam razrogačenih očiju očajno piljila u njegovo lice i fiksirala se na te drage, velike, divne oči i govorila sama sebi da ga samo trebam slušati što mi govori i da će sve biti dobro, ali sam se unatoč silnom trudu da se koncentriram tako grčevito držala za njega da sam poderala ona dva papirnata bolnička mantila na njemu i razvukla mu vestu do neprepoznatljivosti!

I onda za divno čudo, od 7 do 10 cm je sve bilo puno bolje, droga me pustila, oči i mozak su mi se razbistrili i tad smo super surađivali po pitanju prodisavanja, iako je taj dio uf,uf,uf jako težak, jer imaš očajan nagon za tiskanjem - a tiskat ne smiješ! Naravno da nisam uspjela prodisati svaki trud i da mi je pobjeglo par lavovskih krikova, ali dovukli smo se konačno do izgona koji je naravno, bio čisti bezbolni “pisofkejk” nakon svega....u tri truda je naša divna, slatka mala djevojčica bila vani i da: svi bolovi su bili kao rukom odnešeni pred tim malim čudom, našim djetetom koje sam konačno držala u rukama...joj, pune su mi oči suza kad se toga sjetim....
Najvažnija stvar koju bi htjela istaknuti u cijeloj ovoj priči je moj dragi Miro, naš gospodin otac bez kojeg ne znam kako bi preživjela ukupno 44 sata trudova i 3 flaše dripa koje su nas konačno dovele do našeg malog zlata!
Ljubav moja, bio je tako genijalan na porodu da su mu sestre predložile da promijeni karijeru i postane profesionalni pomagač rodiljama jer je napravio savršen posao sa mnom i ponovo mi pokazao zašto ga toliko volim i poštujem.

photo: www.Leowb.info

I tako, sad uživamo u našoj djevojčici koja je, naravno, najljepše i najslađe dijete s ove strane Save i ja jedva čekam da Leona bude dovoljno velika da joj ispričam kako smo je tata i ja zajedno rodili i ako joj nešto želim u životu to je da nađe isto tako divnog muža kakvog ja imam!

Kloklo

O autorici: Priču o rođenju male Leone napisala je mama Kloklo, članica našeg foruma. Inače, Leona ima i svoju online radosnicu koju možete vidjeti na adresi www.LeoWeb.info