Tko me razumije i podržava, taj je uz mene...onaj koji me «ne razumije», koji ne djeli entuzijazam i ushićenje kad položi ruku na moj trbuh, taj mi nije trebao i nisam ga željela uz sebe.
Gledano iz mog ugla:
Zatrudnila sam sa nepunih 20. Jer sam tako željela. Naša malena zajednica koja se do tog dana sastojala od mene i budućeg muža, poprimila je drugu konotaciju. Sve ono o čemu smo maštali, sanjali, željeli, radili od tog dana više nije bilo za nas dvoje nego i za ono malno koje mi je raslo pod srcem. Lagala bi kad bih rekla da smo odmah nakon plusića na testu počeli funkcionirati ili razmišljati nešto bitno drugačije. Meni osobno trebalo je nekoliko tjedana da shvatim da sam uistinu trudna, da u sebi nosim jedan novi mali život. Kuliminacija osjećaja dogodila se onog trena kad se moj maleni pomakao u meni prvi put, tj. bolje rečeno, kad sam ga ja prvi put osjetila. Osjećala sam se kao sjenica, skupljala «lišće» da bi savila gnijezdo. Sve što sam radila, radila sam za dijete, sve o čemu sam razmišljala, u mislima je sadržavalo i to maleno koje kao da sam od svog rođenja čekala. Zaboravila sam na sve ono što mi je do tada bilo bitno... Izlasci su za mene bili pravi «science fiction», prijatelje sam redom eliminirala jednostavnom metodom: Tko me razumije i podržava, taj je uz mene...onaj koji me «ne razumije», koji ne djeli entuzijazam i ushićenje kad položi ruku na moj trbuh, taj mi nije trebao i nisam ga željela uz sebe. Bilo bi u redu i da navedem par reakcija okoline na radosnu vijest. -Prva osoba (uz najbolju prijateljicu, ali tu ipak pričamo o obitelji) kojoj smo se pohvalili bila je moja mama. Žena koja je inače bila pomalo štura u pokazivanju osjećaja, doslovce je skakala od sreće kad smo joj telefonom prenijeli vijest. Bila je strahovito ponosna što će biti mlada nona, hvalila se svima redom kako je njena kćer trudna... Kupovala je benkice, bodiće, igračkice mjesecima prije nego šta se naš anđeo rodio.
-Moj otac je saznao za vijest u isto vrijeme kad i mama. Ušao je u kuću dok smo nas dvije pričali telefonom, a rekla mu je vrlo jednostavno. «Dobra večer, dide!» Taj čovijek koji me voli vjerojatno više od ikoga na svijetu, koji je moj idol i moja najveća ljubav nije vjerovao, nije mogao vjerovati. Kada me konačno vidio, nakon nekoliko mjeseci (ne živimo u istom gradu) s nevjericom je gledao u moj trbuh i nije mogao sakriti čuđenje, zaprepaštenje, oduševjenje.. Ali, ni tada nije vjerovao, rekao mi je da će povjerovati tek onda kad moju curicu (jako je želio da rodim curu, ne znam zašto) primi u ruke. Shvatio je da sam ja stvarno trudna onog trena (a ja bila u 7. mjesecu trudnoće) kad ga je na rivi zazvala jedna moja kolegica... A zazvala ga je čisto i jednostavno, zaderavši se tako da je svi čuju: «Dideeeeeeeeeeee!!!!!!!!!!»
-Svekrva. Bolna točka svake žene. Rekli smo joj istu večer kad sam napravila test. Reakcija? Poražavajuća. Imala je pogled kao da smo joj rekli da joj je mačka po 10. put te godine skotna... Na naš komentar kako je mogla makar složiti facu u kakav takav osmijeh, odgovorila je rječima da se to od nas i očekivalo (trudnoća, dakako). Hm? Danas kad je naš dječak s nama, to je sasvim druga priča...
-Šogorica. Bila je oduševljenja viješću, igrala mi se s trbuhom cijelu trudnoću. Nju je vijest u neku ruku možda i rastužila pošto je sa 30 i nešto još uvijek neudana i bez djece.
-Brat. «Pubertetlija», adolescent. Reagirao je nježno, bio je jako sretan i zadovoljan. Mazio mi je trbuh, a kroz trudnoću (dok sam bila kod njih na moru) me pazio kao da sam nekakva rijetka biljka. Preuzeo je svu odgovornost za mene. Vodio me na plažu, pazio da se ne utopim, kupovao mi sokiće i sladoled. Zapostavio je sve svoje prijatelje i cijelo ljeto podredio svom nećaku (nerođenom). Danas mogu komodno reći kako me njegova reakcija najviše razveselila.
I za kraj, pošto brata imam samo jednog, majku i oca također sam po jednog, svekrvu komada jedan, svekra nemam, šogorica jedna, šogor jedan (reakcija savim normalna, od muškaraca u biti ni ne očekujem nekakvu posebnu reakciju)...ostaje mi muž.
-Muž. Nje mogao izdržati onu neizvjesnost dok smo čekali +. Sjedio je u drugoj sobi, licem zarivenim u ruke...tresao se naočigled. Nakon što je vidio +, suze su mu potekle niz lice. Plakao je satima, držao me u krilu nježno, pazeći da me ne povrijedi. U trudnoći me mazio, pazio, udovoljavao svakom mojem i najmanjem prohtjevu, zahtjevu (a ja sam stvarno bila zahtjevna trudnica), na svakom pregledu bio je uz mene i plakao kad smo slušali otkucaje srca našeg sina. Nije mu trebalo dugo da «shvati» kako će postati tata. Od početka je kovao planove sa mnom, smišljali smo imena (ma lažem, znali smo ih odmah), kupovali razne sitnice koje smo smatrali da će nam trebati. Pazio je na nas dvoje tako iskreno i nježno, čuvao nas kao i što nas i danas čuva. Najviše od svega ga je rastužila činjenica da ne može prisustvovati rođenju naše bebe (hvala bogu, i to se mjenja polako).
Najviše me povrijedila reakcija okoline koja je smatrala kako sam ja ipak premlada za takvu odgovornost, kako će mi kad tad «zašuškati» u glavi, kako ću početi izlaziti, opijati se i na koncu zanemariti dijete. (evo im figa svima!)
Kad ovako bacim pogled unatrag i sagledam kompletnu situaciju koja se odvijala oko mene tijekom moje trudnoće, mogu zaključiti kako se ništa bitno nije promijenilo u našoj obitelji. Roditelji su nam ukazali povjerenje, shvatili da mislimo ozbiljno, podržali nas u odluci da donesemo na svijet jedno maleno biće, obećavši nam da će biti uz nas i u dobru i u zlu. A što bi drugo mogli očekivati od roditelja, sem bezuvjetne ljubavi i podrške?
Smatram da se u jednoj zdravoj (normalnoj) prosječnoj obitelji trudnoćom ništa bitno ne mjenja. Onog momenta kad se dvoje odluči na suživot, na zajednicu, na brak, nekakav logičan slijed događanja vodi do proširenja obitelji, do trudnoće i poroda. A ono što se mijenja, je planiranje i življenje podređeno još jednom članu, mjenjaju se neke malene navike i sve što se radi je prilagođeno djetetu. Spomenimo i jedan bitan faktor a to je novac, kojega treba nešto više, jer iako dijete i ne troši bog zna kakvu količinu novca, izdaci se ipak osjete.
Ovo je samo moja priča, moje viđenje cijele ove situacije. Smatram da sam specifičan slučaj, jer sam osoba koja je navikla izboriti se za sve ono što želi. Poželjela sam dijete i dobila ga. U trudnoći sam uistinu bila pažena i pažena (možda u ovome malo odudaram od nekakvog prosjeka i standarda, a možda samo imam prekrasnu obitelj koja me voli i previše)
Upišite se u listu primatelja Novosti Obiteljskog foruma!
Inspiracija
"Kad bih ponovo mogla proživjeti život" napisala je Erma Bombeck kada je otkrila da umire od raka. Na žalost, Erma je izgubila bitku s bolešću, ali njene mudre riječi su ostale kao inspiracija tisućama ljudi.
Ura od jubavi 
