Trudnoća je savršena priprema i uvertira na ono što slijedi, na ľivot podređen tom malom biću koje sve mjenja iz temelja. Trudnoća ti također daje vremena da se pripremiš na činjenicu da ćeš imati dijete, da ćeš imati nove obaveze i odgovornosti...
Trudnoća je savršena priprema i uvertira na ono što slijedi, na život podređen tom malom biću koje sve mjenja iz temelja. Trudnoća ti također daje vremena da se pripremiš na činjenicu da ćeš imati dijete, da ćeš imati nove obaveze i odgovornosti...
Par dana prije poroda u Zagreb mi je došla mama, da bi mi dala podršu i da bi mi pomogla u svemu što će mi eventualno zatrebati (a vjerujte mi, pomoć vam stvarno nakon poroda itekako treba).
Moja mama, koja je inače kontrol i urednost freak, naravno, prvo što je napravila (nakon što je popila kavu i raspitala se o tome kako ja funkcioniram u ovom golemom gradu), je bilo usisavanje, peglanje, pranje, prozori, podovi i slično... Naravno da smo se u tih par dana i dobrano posvađale, jer ja sam eto, jedna obična ljenčina kojoj (Bože, tko me to rodio) eto, ne smeta paučina po zidovima... To me dovelo i do izdajničke cigarete, prve u trudnoći, ali, nema veze...
O porodu neću pisati jer priča je toliko jedinstvena i prelijepa da bi je sažela u par linija teksta, pa ćemo je preskočiti za sada.
Zgodno je spomenuti samo to da su ispred rađaone, dok sam ja vrištala od bolova, moj zakoniti i njegova punica plakali jedno drugom na ramenu pitajući se koliko im je još muke ostalo do kraja... Od 4 dana, koliko sam bila u rodilištu, njih dvoje su većinu večeri provodili u društvu s votkom, diveći se čudu rođenja novog bića i mojoj hrabrosti i ustrajnosti da to isto biće od skoro 6 kila donesem nesmetano na Svijet.
Dva tjedna nakon poroda mama mi je pomagala u svakom pogledu, kuhala mi, igrala se s malim, zajedno sa zetom mi pregledavala šavove i čudila se kako me to toliko smeta i škaklje (da, uistinu je prošlo i previše vremena od kad je ona zadnji put proživjavala to isto).
Reakcije rodbine i okoline su dakako bile predivne...nitko ne može odoljeti tom preslatkom malom biću koje ne zna ništa drugo nego svojom pojavom osvajati svijet. Ja nisam mogla ni sanjati da će me upravo samim činom rođenja svi ti ljudi gledati uzvišeno, s ponosom, s poštovanjem i divljenjem.
A dva tjedna nakon poroda, naša mala obitelj ostala je sama, ostavljena na milost i nemilost vlastitim snagama i mogućnosti snalaženja u tom novom zadatku.
Moram napomenuti da je edukacija trudnica jako bitna. A zašto? Da vas pripremi na sve one stvari koje možete očekivati, kojih se ne treba bojati, a koje vam uvelike mogu odmoći i prestrašiti vas. Prvi veliki problem na koji smo naišli je bila postporođajna depresija. Da. O njoj se vrlo malo govori, većina žena se srami radi nje, a ostatak ni ne zna što je to. Zatekla me skroz nespremnu, a manifestrala se takvim promjenama raspoloženja, da sam samu sebe podsjećala na na one manijakalne serijske ubojice, koji su preko dana dobri i mirni, a navečer se povampire... Držala bi svoje dijete na rukama, dojila bih ga i bila u totalnoj nirvani, opuštena i mirna. Da bi me već slijedeći tren gonila takva depresija da su mi svakakve sulude ideje padale na pamet. Od skakanja kroz prozor, do bacanja djeteta u zid. A nisam bila luda, ne, to je jednostavno nešto što se događa svakoj ženi. Samo što u tom periodu žena mora imati pratnju, kontrolu i nekoga uza sebe. Znam da mi je muž (a jedino sam njega imala kraj sebe) najviše pomogao u «izlječenju»: zagrljaj i poljubac uistinu čine čuda.
Sve nam je to predstavljalo i radost i veselje i zaprepaštenje i brigu, i sumnju u vlastite sposobnosti preživljavanja.
Kad je sin imao nepunih mjesec dana, i kada sam se ja osjećala dovoljno sposobnom da makar legnem u auto, krenuli smo na put kod mojih.
I tu slijedi najveći šok koji sam ja ikada mogla doživjeti. Dobrodošlica koju su nam pripremili, riječi kojima su me hvalili i iskazivali mi ponos (roditelji, naravno), ne može se usporediti sa ničim na svijetu. Osjećala sam se kao princeza, dvorili su me, nosili mi hranu u krvet, kupovali mi sve što sam poželjela, kao da su u biti čitavo vrijeme čekali mene a ne svog unuka. I na tome im hvala, zaista. Danas kad se okrem i pogledam unatrag, najveća stvar koja se promijenila u mom odnosu s roditeljima je ta da sam im konačno postala ravna, mogla sam im parirati u svemu. Od tada bez ikakvog problema i opterećenja pričamo i o sexu, i o odnosima u braku, i o problemima, i o odgoju, jednom riječju: punopravni smo. Odnosi sa svekrvom i ostatkom muževe obitelji također su se poboljšali u neku ruku, dobili su nekakvu novu dimenziju. Većinom zato što do sada ja njima nisam bila nikakav rod, a od tog dana jesam: JA sam im rodila nasljednika, unuka, nećaka...
I za kraj, ono najbitnije. Kako je dolazak našeg sina promijenio odnos mene i muža? Svakako. I na dobro i na loše. Ako podrazumijevamo da se radi o dvije zrele, normalne osobe, onda dolazak djeteta, onog kojega ste stvorili vas dvoje, može samo oplemeniti jedan takav odnos. A pošto ja znam da smo mi i normalni, i odgovorni (ajde, ajde, o ovome bi se dalo diskutirati) i zreli, naš sin nas je toliko zbližio, toliko zaljubio jedno u drugo ispočetka, da se pored te spoznaje, svi ostali problemi čine kao savim malene prepreke koje se daju preskočiti jednom nogom.
Naravno da tu ima i onih nekih, lošijih strana u čitavoj toj priči. Dolazak djeteta uvelike može odmoći u razvoju kvalitetnog sexualnog života (koji je jako bitan u braku, ma što neki govorili o tome). U našem slučaju, ja sam se nakon poroda osjećala ružno, debelo, neprivlačno, puna strija, sala, kože i sl...nisam mogla razumijeti kako sam NJEMU i dalje lijepa, draga, poželjna.
Nadalje, kad imate bebu, sve svoje i vrijeme i ambicije i radost podredite njemu, njemu se smijete, njega ljubite, njemu se radujete, naravno da u tom slučaju partner izvisi i pokaže prve znakove ljubomore.
Zna se dogoditi i sukob mišljenja oko odgoja, oko hrane, oko izlazaka, oko trošenja novca (mama je uvijek u pravu, i uvijek zna da joj upravo ona stvar na polici, a naravno za bebu, najviše treba ) oko...milijun drugih stvari...
Danas, kada je prošlo već 17 mjeseci od moje trudnoće i poroda, mogu reći da je to to. Izbalansirali smo i osjećaje i ljubav i dijete, i potrebe i odgoj, i novac (lažem, lažem) i sex, i izlaske....
Treba proći neko vrijeme da se naviknete na činjenicu da imate još jedno maleno biće željno vaše ljubavi i pažnje (čitaj: 24-satne brige), da imate još jedna usta za nahraniti i obući, da imate jednu golemu odgovornost (izvesti nekoga na pravi put i pokazati mu kako da sam kroči tim putem).
Jako se promijeni život, a time i dinamika u obitelji (u biti je nakon poroda u obitelji jako dinamično ), ali ako ste na to spremni od početka, ako ste svjesni činjenice da je stvaranje novog života vrhunac našega postojanja, onda ništa nije teško, onda ni najveće odricanje ne predstavlja problem, jer znate da nakon vas ostaje ONO (dijete
Upišite se u listu primatelja Novosti Obiteljskog foruma!
Inspiracija
"Kad bih ponovo mogla proživjeti život" napisala je Erma Bombeck kada je otkrila da umire od raka. Na žalost, Erma je izgubila bitku s bolešću, ali njene mudre riječi su ostale kao inspiracija tisućama ljudi.
Ura od jubavi 
