Svoju vjeru zadržala sam za sebe, za one tmurne, tužne noći kad mi se činilo da sam najjadnija na Svijetu, da nemam nikoga uz sebe i da mi jedini spas može pružiti vjera u nekog koga ni ne poznam, koga nikad nisam vidila...
Sjećam se tih nedjeljnih jutara mog djetinjstva...sa sjetom najčešće. Mama bi me probudila oko 8, nakon što bi stavila kuhati juhu. Od 8 do 9.45 smo se oblačili. Iako bi svaku subotu navečer spremila robu koju ću obući ujutro, nikad nisam iz kuće izašla u tome. Ili mi je košulja bila preuska (moš' mislit), ili mi je suknjica stajala «bez veze» (moš mislit), ili mi hulahopkice najednom nisu bile u skladu s ostatkom image-a ili sam taj dan jednostavna bila «nemoguća za obuć»... Na kraju smo svaki put zaključili da sam ja totalno antitalentirana za na sebi nosit bilo što osim piđame. (Pitam se kakva ću ja bit ako ikad budem imala žensko dite... ) A zašto smo se oblačili? Za misu, naravno, za posjet Božjoj kući, a tamo nisi smio doć u patikama i tuti (trenerci). Danas je to već malo drukčije, u Crkvi možete vidit svakako obučene i «ne»obučene ljude. Na mise me vodila moja pokojna nona...sjedili smo svaki put na lijevoj strani, u drugoj klupi ispred oltara. Svaka misa je uz moju nonu bila svečana...pjevali smo, molili se, uživali. Iako nisam baš od početka shvaćala o čemu se tu radi i koja je opće poanta sjediti u nečijoj kući, mirno, tiho, a čak ti ni jest ne daju Kako sam rasla, u glavi mi se pomalo kristalizirala slika i vizija vjere, smisao tog nauka, smisao službi i smisao Biblije. Kako sam oduvijek bila pametno i bistro dijete, te do svih spoznaja u životu dolazila isključivo interesom i pitanjima...i o vjeri sam počela popovima postavljati razno-razna pitanja. O nekim nelogičnim stvarima, o stvarima koje u biti svaki teenager želi, a možda se ne usudi pitati. Kako nikad na nijedno pitanje nisam dobila odgovor koji bi imao smisla, koji bi me još više približio toj vjeri...nakon krizme sam polako počela zatvarati vrata Crkvi. Previše je tu bilo stvari koje su me smetale, previše je pravila bilo koje su popovi u svakom pogledu kršili. Svoju vjeru zadržala sam za sebe, za one tmurne, tužne noći kad mi se činilo da sam najjadnija na Svijetu, da nemam nikoga uz sebe i da mi jedini spas može pružiti vjera u nekog koga ni ne poznam, koga nikad nisam vidila... Možda trebam spomenuti kako oduvijek vjerujem u Isusa, u čovjeka koji je rođen da bi nama ljudima pokazao pravi put, koji je umro radi nas svih, a nije se branio, nije se bunio.. U svojoj mladoj glavi sam oduvijek bila jako ljuta na Isusa...zašto se nije borio protiv onih koji su ga razapeli, zašto im nije pokazao tko je on.... Možda sam u biti, najiskrenije, više bila ljuta na Boga, na onog kojega je Isus smatrao svojim ocem...a i dan danas sam ljuta na njega. Ja sam danas mama, imam muža koji je otac...i nikad, nikad, nikad, ni pod koju cijenu ne bi pustila da netko ubije moje dijete, a ja imam moć to spriječiti... I ljuta sam jer mi je oduzeo neke drage ljude, jer je sebi, tako nepravedno i najednom uzeo moju nonu... Nijedna misa bez nje više nema smisla... Tako je moja vjera godinama polako umirala i sve rjeđe sam u svojoj glavi zazivala Boga ili Isusa... Sve do jučer. Muž me vodio u kino...na projekciju famozne «Pasije»... Na film koji baca sasvim drugo svijetlo na Isusa, na njegovu muku, na Bibliju, na legendu koju nam godinama serviraju sakrivenu u rukavice...kao da se nije ni dogodila..a ako i je, onda je bila uzvišena, blažena... Isus je u tim svim predajama nosio svoj križ, doslovno..ali iz svih tih predaja tu patnju stavlja se u drugi plan...bičevali su ga, ali samo malo, čini ti se da ga nije ni bolilo...pa je nosio križ...čak su mu i pomogli u tome...pa su mu dali i vode....a kad su ga razapinjali, to je bilo uzvišeno, dostojanstveno (kako se nekoga može pribiti čavlima na komadusinu drva-dostojanstveno). U svakom slučaju, poanta nikad nije bila u njegovoj boli, u sadizmu nekih ljudi koji su se iživljavali na njemu, poanta je bila u tome što je ON napravio za nas...sve drugo je bilo u drugom planu. Ovaj film je pomakao granice...granice koje su do sad bile postavljene, a služile su možda da bi nas odmakle od boli koju je On osjećao, a trebale su nam samo prikazati njegovu žrtvu za nas. Film me ostavio bez daha, najiskrenije...eksplicitni prizori Judine izdaje, Isusovog bičevanja, gnjeva nekih «viših» ljudi prema čovjeku koji je po njima Bogohulio propovijedajući ljubav, pravdu i prijateljstvo, njegov križni put...njegove suze, njegovu bol. Kažu da film ima previše krvi....ne bi rekla...možda jer smo mi danas, svi skupa, pomalo oguglali na nasilje, na bol, na zlo...a možda i zato što mi se čini da je u fimu krvi upravo onoliko koliko je bilo i tada, dok je još Isus bio živ. Plakala sam, zajedno sa velikom većinom ljudi u kinu...plakala sam 45 minuta u komadu...suze su se same slijevale niz lice...što zbog filma (jer ja, iskreno suzim na svaki iole emotivniji film), što zbog činjenice da sam dopustila da moja vjera umre u meni. I iskreno...film me podsjetio u koga ja zapravo vjerujem, u koje ideale vjerujem, podsjetio me na to, kako su nekad (a ima ih i danas, samo su jako rijetki) na zemlji, živjeli ljudi koji vole druge ljude, koji su spremni radi drugih ljudi dati svoj život, pomoći u nošenju životnog križa, koji veličaju ljubav, dobrotu i pravdu. Na kraju krajeva, ne treba nam Isus da bi bili dobri, da bi pomagali, da bi ljubili, da bi bili fer... Ali, meni je drago da sam ga ponovno otkrila, makar kroz film...makar kroz ekran... U srce mi se ponovno uvukla vjera...u dobro...u pravedno...u bolje...
Upiite se u listu primatelja Novosti Obiteljskog foruma!
Inspiracija
"Kad bih ponovo mogla proivjeti ivot" napisala je Erma Bombeck kada je otkrila da umire od raka. Na alost, Erma je izgubila bitku s bolešću, ali njene mudre riječi su ostale kao inspiracija tisućama ljudi.
Ura od jubavi 
