Kad sam prvi put došla na ideju intervjuiranja i rubrike "Intervju", na portalu, pojma nisam imala koga bih odabrala za prvi put, na koji način bih opće obavila taj razgovor, bi li se to odvijalo u nekakvom kafiću, ili pak kod nekoga doma, na poslu ili sl., bih li trebala nositi odijelo ili pak nešto casual. A onda ono najgore...koja pitanja postaviti odabrati a da čitateljima budu zanimljiva a ne provokatorska ili neprihvatljiva intervjuiranima. A onda smo najednom saznali za Caiman verde i za njihovu humanitarnu akciju za udrugu SMA.T. U razgovoru s Goranom, najednom mi je sinula ideja "zašto baš ti ne bi probio led i bio prvi intervjuirani?". Iako sam zamislila razgovor obaviti pod nekakvom tropskom palmom uz koktele i našu djecu koja bi trčkarala po plaži...realnost me pljusnula direkt u facu pa smo razgovor obavili mailom. No Gorane, to ne znači da jednom nećemo biti u mogućnosti otputovati s obiteljima na Kubu i popiti koktelčić ispod palme :)

Da rezimiram...prvi intervju je obavljen, na moje veliko zadovoljstvo, a ide ovako:

Goran, Montero, Caiman...puno imena, jedan čovjek. Odakle Montero?

Dobio sam ga na koncertu u Karlovcu. Znaš, ti neki nadimci su potrebni – probaj samo sad, u ovom trenu, sjetiti se koliko Gorana znaš? Ima nas ... postoje i 2 Gorana Vilupeka – moj nećak i ja. I sad, kad ti na telefon kažem «Goran ovdje», logično je pitanje «koji Goran?», zar ne. Montero još nije zaživio toliko da bi se jako koristio, ali ... nazovimo to umjetničkim imenom.

Kako si došao na ideju osnivanja benda i odakle naziv «Caiman verde»?

Ime je postalo sporno – kako i što a da bude ... svakakvih imena je tu bilo, no sjetio sam se jednog crteža koji je nastao u «Hand-studiju», autor je Alan Vučković, kad sam za jedan neuspjeli Bend moje karijere tražio neki logo. Kod Carlosa (i on je bio u postavi tog tadašnjeg benda) sam saznao da, inače, latinoamerikanci kubance zovu Caimánci, Cubu Caimánski otok (mada postoji Caymansko otočje, ali razlika je u ovom «y»), pa im je to, neki, zaštitni znak.
Brbljajući što bi i kako bi, Vučković je crtao i nacrtao Krokija sa ružom u gupcu i gitarom u ruci – sve bi još onda bilo OK da nije neodoljivo podsjećao na Carlosa. Čovjeku baš nije bilo pravo, pa smo ga strpali u ladicu. Crtež, ne Carlosa. Još imam CB original.
Sada, u cijeloj poplavi imena, i još kad je Carlos bubno Caimán Verde, sjetio sam se Krokija i tu je priči bio kraj. No, počeli su drugi problemi. Kad god sam rekao ime Bande, uvijek je slijedilo pitanje «Kako, kako?? Ovo «verde» još kako-tako, ali kako si rekao ono prvo?» Razmišljalo se o promjeni imena u nešto jednostavnije, no kad sam skužio da za Caymansko otočje svi znaju, ali Caimán ide teško, referendumom (jer nije bilo boljih solucija) je Kroki i ime ostalo.

Obzirom na siromašnu ponudu ovakvog tipa glazbe, kakav je vaš status? Jesi li zadovoljan?

Pa ne bih se baš složio da je siromašna ponuda. U ovoj zemlji, malom tržištu, sad su 3 benda: Cubismo, Ricardo & friends i mi.
E sad, da sam zadovoljan statusom ... jesam s obzirom što kažu oni koji nas znaju, no ne znaju nas još u cijeloj zemlji. Do neke glazbene kvalitete smo stigli, mada još debelo učimo, no medijski smo na početku. Bilo bi žalosno da sam zadovoljan trenutnim statusom, no zadovoljan sam krivuljom našeg sazrijevanja – cijelo je vrijeme u laganom usponu, bez velikih oscilacija. Straha nema – nitko nije nestrpljiv, jer mi ovo radimo iz gušta, međusobno smo ... malo je reći prijatelji ... tako da Bandu gradimo temeljito, bez pukotina...

Vaše ime se često puta vezuje uz ime «Cubismo». U kakvoj ste zapravo vezi?

Sudjelovali smo na jam-session-u u «Galeriji» - momak, koji je to tamo organizirao, želio je malo raznovrsnosti, tako da smo nastupali između izvedbi Saše Nestorovića i, recimo, Matije Dedića. Jedan od glazbenika koji su sudjelovali je bio i Neno Grahovac. Pozvao je Hrvoja da dođe poslušati još neke momke koji sviraju glazbu sličnu njihovoj (sa naglaskom na «sličnu»). Tu je bilo prvo preznojavanje, jer, mislili smo, tom momku ne možemo prodati maglu.
Nakon toga je uslijedio posjet cijele postave Cubisma na jednoj našoj svirci, koju sam slučajno i snimao. Srećom, bilo je dosta mračno, pa nam se nije vidjelo panično treptanje okicama. Ricardo mi je, vrlo obzirno i diskretno, objasnio razliku dvije riječi (u pjesmi «Bilongo» ja sam pjevao cochina, esp = prasica, umjesto cocina, esp = kuhinja – bila je to posljedica nerazumijevanja i svojedobnog učenja talijanskog ... a i moja vlastita ... imaginacija onog što piše).
Entuzijasta kakav je i zaljubljenik u ovu glazbu, a nadasve zato što nije mogao shvatiti kako netko može svirati tako kako svira, a da u opće ne razumije što svira (dobe, prijelazi, sinkope i ostale .... glazbene mudrosti), prišao nam je Rupčić i predložio da tu i tamo, kad ima vremena, zasvira sa nama.
Kao u američkim filmovima – Big Star prilazi NoName nekome i kaže im da bi .... naravno, nevjerica, šamaranje, štipanje obraza nakon tog susreta (za vrijeme susreta cool-face i ono, «pa dobro, može, zašto ne, hajde, ...» - da bi ispali što veći frajeri).
Tako je počelo. I nije stalo. I nije stalo samo na suradnji sa njim, već su i ostali dečki iz Cubisma dolazili na naše svirke, pomagali nam savjetima, neki i uskakali ako, recimo, Gracioso nije mogao nastupiti na nekom iznenadnom nastupu.
Suradnja sa takvim jednim Bendom nam je bila izuzetno bitna i sa stručne strane, ali i sa moralne. Kao mladi bend i sa neiskustvom u ovoj glazbi u tim danima, to nas je tjeralo na još veći rad i zbog uspjeha, ali i što nismo željeli neiskoristiti maksimalno i svesrdno poklonjenu pomoć.
Kao što se vidi, i danas ta suradnja traje, ponosni smo na nju, još uvijek učimo i nadamo se da ćemo, jednog dana nekako, moći to i uzvratiti.

Koncerti, nastupi...kakvi su vam planovi za budućnost?

Prvi poznati, tj. dogovoreni, je 31.1. u BP-clubu. To nam je velika čast. Sve što je preko Bare doplovilo do ovih krajeva, sve je nastupalo u tom klubu. Jazz – hram.
Biti na istim daskama gdje su oni kročili ... osim toga, Cubismo je tamo ponikao, Soulfingersi ... mislim, treba li više?
Ono na što smo ponosni, a ... nadam se da ćemo uspjeti u svojoj nakani ... je naša želja za organizacijom Humanitarnog koncerta za udrugu SMA.T. Želja nam je da to bude spektakl, eksplozija humanosti salsa svijeta i svih onih koji su simpatizeri ove glazbe za ta mala bića. Da bude bolji i veći i spektakularniji i od našeg promocijskog koncerta u klubu «Aquarius». To je želja, za to se radi, za to se ne spava baš kako bi trebalo, no cilj je toliko bitan da ništa nije važno i ništa nije teško.

Može li se preživjeti od ovog posla?

Može, no to već, onda, graniči sa bulimijom.  Ne, može, ali samo u izuzetnim slučajevima, no Caimáni nisu u toj kategoriji. Od nas bi bila tanka kožica, pretanka za cipele – možda za one ukrase oko ruke.
Ne znamo što nosi budućnost, no ono što znam je da, u svakom slučaju, moramo biti što bolji kako bi sa lakoćom savladavali zamke u ovoj glazbi, a što nam Fortuna nosi ... saznati ćemo ... jednom.

Kada si se i kako prvi put susreo s udrugom SMA.T?

Kao što mnogi znaju, Banda ima svoj Blog (u zamjenu za internet stranicu – biti će jednom ... kad se skupe neka sredstva) i jednom je, u komentarima, osvanuo blog male Karle. Vidio sam sve. A tu sam gdje sam. I što sad? Sinulo mi je da, ako već mi nismo zvijezde koje imaju lovu, ... možemo zasvirati pa skupiti. Opet sam prošao tim Blogom i skužio da to dijete nije jedino – 15-tero djece je u toj Udruzi. E tu je definitivno pala odluka – moramo nekako.

Zašto baš ta udruga, zašto ne neka druga, «poznatija»?

Toliko je bola i patnje oko nas – velikih i malih ... čovjek malo i ogugla, postane «rezistentan», ravnodušan. SMA.T je ipak nešto posebno. Tu je ugroženo nešto osnovno – disanje. I da stvar bude gora, kod tako malih stvorenja. I odraslom treba pomoći, ali djeca su za nas ... pa zdravo dijete ljuskog roda je najnemoćnije stvorenje na Planeti, a kamoli ovako bolesno.
Osim toga, neka mi se oprosti, nekako sam siguran da će ova sredstva doći do onih za koga se i skupljaju. Sami sebi smo dovoljni garanti. Stvarno ne bih da se netko uvrijedi, no teško je imati kontrolu u velikim sustavima – svaka čast časnim ljudima, no uvijek se priljepi neki šakal, koji koristi ljudsku dobrotu i grabi.
Osim toga, SMA.T-djece je 15-toro – ono što mi uspijemo skupiti je daleko od «dosta», no ipak ima više koristi neko da ih je, ne daj Bože, 100 ili više. Za neku veću i masovniju pomoć ... nismo toliko jaki. Neka osjetno pomognemo ovoj dječici ... biti će se lijepo pogledati u ogledalo. 

Humanitarni koncert je izuzetno pozitivno djelo...reci mi, koliko je teško organizirati takvo nešto?

Mi tek saznajemo koliko je ili nije teško. Prvi puta ovo radimo – dakle organizacija i nastup. Možemo reći, gubimo nevinost kao organizatori. I frka je, naravno. Zadali smo si datum, ostavili rezervu da je to samo «radni datum», jer nemamo još siguran niti prostor, neki sponzori ovise o izboru prostora, podosta je zamki. Klizak je to teren, no nemamo nekoga tko bi to napravio za nas. Koliko će sve to biti uspješno, dakle, da li smo položili ispit ... vidjet ćemo kad dođe taj dan.

Nailazite li na pozitivan odaziv firmi koje ste kontaktirali?

Cilj je velik, medijski smo nepoznati ...jedina su nam šansa «prijatelji, koji poznaju prijatelja od ...». Tako to nekako i sad klapa.
Na Blogu postoji popis kome je sve poslan dopis. Dobio sam samo dva odgovora do danas, što ne znači da neće biti bolje, no ...
Mogu samo reći da smo ipak svojim nastupima stekli neka poznanstva. Kakva-takva no, ja vjerujem da će se pokazati kao jako bitna. Zato što su, u duši, isti kao mi – na istoj smo frekvenciji, a pogotovo jer je cilj taj koji je. Može se čak desiti da neće željeti pominjanje svojih imena. Ne bih se začudio. To su ljudi. Jednostavno ljudi.

Hoće li sav novac zaista doći do djece iz udruge SMA.T ili imate usputne troškove?

Svakodnevno smo u kontaktu sa SMA.T-ovcima i na našem prvom sastanku sa njima sam ih zamolio da se ne uvrijede na ono što ću reći – ne sviramo i ne radimo sve ovo za njih, roditelje, već za malene. I željeti ćemo znati, neko vrijeme poslije koncerta, što se napravilo, tj. poboljšalo u životu te djece. I objaviti ćemo to na našim stranicama.
Za sada su troškovi svedeni na naše telefonske razgovore, internet i gorivo – nitko se na to ne obazire.
U razgovorima sa mogućim sponzorima naglašavam da sve ide u korist SMA.T-a, tako da ne pristajemo na, nazovimo to pokrivanje troškova od skupljenih sredstava. Za sad je lako – ni nemamo nikakva skupljena, donirana sredstva, no ako ih i bude, ona idu odmah na žiro-račun Udruge, sa kojeg, garantirano niti jedna lipa neće biti utrošena za išta drugo osim za dječje potrebe. Ako je humanitarno, neka bude humanitarno do kraja – netko radom, netko robom, netko uplatom na žiro-račun, netko ustupanjem prostora bez nanoknade za el. struju, osiguranje ... i sve što ide na takvim koncertima. Znam, troškovi su veliki, ali do jarca, mi zdravi novac možemo zaraditi – ta stvorenja ne mogu ni disati sami. Negdje sam napisao «Love i slave, za nas zdrave ... biti će».

Ovako iz ove perspektive, misliš li ponavljati slične akcije?

Da, a pogotovo u vrijeme koje je kao ovo – malo neobično za takve akcije.
I sad opet da me se ne shvati krivo, jer ne želim omalovažavati niti jednu humanitarnu akciju, ma kakva i za koga bila – primijetio sam da su humanitarke jako česte pred i u 12. mjesecu. Ponavljam, koja god, za koga god i kad god bila, svaka je humanitarna i mi je pozdravljamo. Želimo samo dati svoj mali doprinos ideji da su sve takve i slične akcije potrebne 365 dana u godini. Eto, to je ideja.
Znam da je ovo doba inventura, sabiranja godišnjih financijskih uspjeha ili neuspjeha, a planovi za sljedeću fiskalnu godinu već napravljeni, no ... opet se vraćam na predhodnu rečenicu – humanost ne poznaje fiskalnu godinu, planiranje troškova, ... sve ono čime se bavi zdravi dio populacije. Humanost ili imamo ili nemamo i ona ili ima ili nema granice.
Biti će nam čast sudjelovati i na većim akcijama, tipa «A bebe» kao zadnji primjer. Ako nas organizatori nekih budućih akcija budu zvali, znači da vrijedimo, da smo sposobni svojim nastupom privući mnoštvo koje će time nešto darovati. Pitam: tko to ne bi želio? Ja se ispričavam, ali mi bi to željeli.

Gorane, ti si ujedno i obiteljski čovjek. Koliko djece imaš i koje ti je najdraže? Šalim se...htjela sam te pitati, kako je to biti tata?

Da ... pa ne mogu se pohvaliti da sam baš uzoran muž.
Naime, imam jedan brak iza sebe i troje djece iz tog prvog braka. Nije se desila nikakva nesreća već jedna od mnogih, rastava braka.
Sada sam u sretnom braku u kojem imam jedno dijete.
Toliko o meni kao suprugu.
Roditeljstvo je ipak druga stvar – i tu ima različitih mišljenja, no jedino, meni relevantno, je mišljenje mojih Daltona – tako ih zovem od milja.
Ne spadam u klasične tate – to je sigurno. Možda, kad su klinci maleni, jer ne mogu smisliti da mi je mališa gazda, no, kako odrastaju, probam se pomalo micati i pustiti ih da sami uče na svojim greškama. Nisam ni pristalica dvostrukog kriterija, ovisno da li imaš djevojčicu ili dečaka, mada to ne mogu dokazati – imam 4 sina, no da je i cura u pitanju, isto bih radio.
Dvije su uloge u mom roditeljstvu – roditelj i prijatelj. Uloga roditelja opada kako su mi djeca starija. Suprotno je sa ulogom prijatelja, koja sa godinama raste.
Naravno da «odigram kartu» kad shvatim da bi stvari mogle krenuti u krivom smijeru, no ta «karta» ovisi o njihovoj dobi i «problemu».
Mogu samo reći, ponosan sam na svoj odnos sa djecom.

Jesi li mjenjao pelene, hranio djecu, bdio po noći, gurao kolica?

Bio sam prisutan na dva (posljednja) od 4, poroda. Žao mi je što nisam bio i na prva dva, no tada to bolnice nisu dozvoljavale. I svim tatama to preporučam. Doživljaj je ... neopisiv, ma koliko puta to proživjeli. Vidjeti dolazak na svijet tog malog smežuranca ... mrak ... no prava je uloga pomoć ženi. Ako previše gura nokte u kožu, makneš jednu ruku, pa daš drugu ... sve to zaraste, a još prije se zaboravlja onog časa kad ugledaš, sekundu staro, svoje dijete.
Pelene, hranjenje, dio su svakodnevice. Hraniš ga - zdravo je, pelene su pune - dakle probava funkcionira, a zadovoljno dijete ti je najveća zadovoljština. I neka mi netko dokaže da dječiji sadržaj pelena više «miriši» nego vlastiti. Vraga – isto.
E sad, noćna bdijenja – ne mogu se pohvaliti. Priznajem...što ću, stidim se. Pokušao sam jednom, dok sam još studirao, no eto, tu sam slab. Dobro, kad je bolest u pitanju, tada je sve drugačije, sve ćeš napraviti, no ona noćna dodavanja flašice, tješenja kad loše sanja, ... možda pretvrdo spavam. 

U kojoj dobi su ti djeca najdraža i zašto?

Imam jednu teoriju, moju vlastitu. Djeci su mame nenadoknadive u prve dvije godine života. Uloga tate je tu simbolična, no to ne znači da može na «dvogodišnji godišnji». Informacije o njemu se skupljaju u dječjoj glavi i u dobi od cca 2 godine dijete ih počne koristiti. Jako se kuži što si radio te prve dvije godine. Pusti mu njegovu mamu, ne traži izražaj ljubavi ... doći će do toga ... budi tu negdje, okolo, prisutan. Biti ćeš registriran, no ne traži povratnu informaciju. Sa 2 pa nadalje sve ćeš dobiti i nadoknaditi.
Moram priznati, sve biva drugačije kad počneš dobivati povratne informacije od djeteta, naučiš njegov jezik barem koliko-toliko. Standard, zar ne? Pa i logično je – tate nemaju taj prvi kontakt još od trbuhu.
Neka to onda, bude ta jedna mikrorazlika kad su djeca «manje i više draga» - neka to protumači tko kako hoće, no, promatrao sam i analizirao sebe (molim, bez pitanja «zašto?») i to sam ja, kao tata.

Kako usklađuješ karijeru i obitelj?

Svakako. Snalazim se. Dajem koliko mogu, brinem koliko mogu, stvaram koliko mogu – znači, usklađujem kako znam i umijem.
Nije idealno, no transparentan sam tip čovjeka. Ima svega. Od trenutaka kad se divim sam sebi do trenutaka kad se stidim samog sebe. Jer, uskladiti ta dva segmenta života uz tempo i poslove koje obavljaš ... Nisam tip «radeći sam od 7 – 15, a onda sam ne radeći, pa ću se potpuno posvetiti ...». Ako netko ima tu sreću i način života da to može ... u današnje vrijeme i sistem rada i preživljavanja ... nekako to ne mogu zamisliti.

Da sutra tvoja djeca požele krenuti tvojim stopama, kako bi se osjećao i koji bi im savjet dao?

Treći sin je počeo svirati gitaru. Na tečaju. I snimio sam mu njegovu prvu pjesmu na CD. Hoće li i dalje ići na sate, ovisi o njemu.
Moj savjet Daltonima je, bili oni pekari, zidari, automehaničari ili liječnici, zubari, advokati ... što god ... glazbenici ... neka budu majstori svog zanata. Sve su to zanati. Ispričavam se cijenjenom akademskom puku i znanstvenicima, no sve su to zanati, posao kojim se baviš. Uz taj posao možeš imati još jedan posao, kao ja.
Što god radio, trudi se biti najbolji što možeš, tako da sam sebi, u ogledalo, možeš reći «napravio sam sve što mogu i znam».
To je za mene profesionalac – dakle, nije profesionalac onaj koji radi neki posao pa od njega živi, nego onaj koji svoj posao – prvi, drugi ili ne znam koji – obavi na najbolji mogući način upotrijebivši svo svoje znanje i umijeće
To počinje još u školi – u stanju sam proslaviti svaku dvojku svoje djece iz bilo kojeg predmeta ako znam da su se trudili i mučili za nju i probali sve kako bi što bolje naučili. Za mene, ona ima istu vrijednost kao petica.
Tako je i sa poslom. Pogriješio si? OK, zapamti da se ne desi opet.
Ako se tako nauči klince, danas-sutra nije bitno čime će se baviti – cijeniti će se njihov rad i angažman. Moći će sigurno prehraniti svoju djecu. Ja ću tada biti ponosni djeda. 

Kuba...jesi li bio, namjeravaš li ići, bi li poveo i svoju obitelj sa sobom?

Na žalost, nisam bio. Volio bih otići. Da imam novaca, odavno bih otišao tamo, no u sadašnjoj situaciji razmišljam ovako: ako bih išao na Kubu, išao bih učiti, išao bih makar mjesec dana i to košta neke novce. Da bi tamo učio, moram imati predznanje. Ja to predznanje još nemam, odlazak tamo bio bi turistički i slabe koristi – dakle, digao bih kredit za ništa (u narodu bi se reklo «da mi dupe vidi puta»).
Znači, za sada ništa. Volio bih da tamo odemo kao Banda, kao Caimáni. Ne znam koliko bi moja obitelj, tada, imala koristi od mene. Da imam novaca ... sve na avion i idemo kao turisti. Moji vole putovati, istraživati, vidjeti, doživjeti ... i vratiti se, pa doživljaje podijeliti sa frendovima. To znam.
Zavidim Cubismu – dva puta su bili tamo kao Bend ... i to je iskustvo ... pričali su nam. A sline cure li cure. 

Sviraš li svojoj obitelji, onako za gušt, ili čak profesionalno? Pitaš li ih za mišljenje kad se radi o poslu?

Oni su moji prvi kritičari. Jako mi je stalo i sve što radim, u svim fazama, konzultiram se. Imam suprugu koja ima vražije uho – ponekad znam biti i ljubomoran. Naime, u Bendu ja slažem vokale. Tako je bilo i za CD – snimim to na stroj, slažem i onda dolazi «aždaja» - ona mi to otpjeva na sasma deseti način i to takav da mi je zlo .... kako je dobro.  I onda sam «ljut». A što je najgore, ponekad imam problema ponoviti.
OK, to su ženski prateći vokali i teško da ih Teron, Spok, Papi i ostali mogu otpjevati, no sanjam dan kad ću biti toliko jak da mogu imati posebno prateće vokale na bini. Padam na dobro usklađene tonove, bilo pjevačke, bilo instrumenata. Kad se tu, još, stave i «mračne» udaraljke ... zanos je toliki da gledam, a ne vidim. Svaka moja pora tada sluša i uživa, jer dio sam onih koji su tu ljepotu stvorili svojim instrumentima.

I za kraj, možeš li odsvirati «zeko i potočić» u Salsa ritmu i otpjevati ga na španjolskom?

Ne znam kolika bi vrijednost bila «Zeke i potočića» u ritmu salse. Valcer iz ¾ stavljati u 4/4-ski takt salse, ritmiku hrvatskog jezika prebacivati na španjolski ... i zezam se i ne. Naime, ... probaj klasik «Yesterday» prevesti na hrvatski i staviti ga u ¾ takt – kao «Zeko i potočić»? Da bi baš zvučalo ... i ne bi.
Ja imam jednu ideju za koncert, no neću ti je otkriti, gdje će ... e neću. Jedino što ću ti reći da je takt isti ... i to je sve.
No, pitanje je sigurno bilo usmjereno na moje znanje ritma i jezika, zar ne?
Ritmove vježbam – teško je biti 8 sati na poslu, pa 4 sata vježbati svaki dan. Ja to ne mogu. Želim, no zeznuo bih ... i Einsteina i Zweisteina ... jer bih morao biti na više od jednog mjesta u isto vrijeme. I Darwin bi ze zamislio nadamnom.
Moj cilj i nije biti «drugi Rupčić» - meni je striček odozgora dao glas, kojeg svesrdno koristim, i ja želim biti pjevač koji solidno vlada udaraljkama raznih vrsta. To je moj cilj i put. To ću i napraviti. Za to dajem sve od sebe.
Krenuo sam prošle godine na satove španjolskog, no ... došao sam do toga da razumijem o čemu pjevam, čitam pismo makar ne razumio, većinu teksta neke nove pjesme mogu skinuti ... sve to govori da mi treba još malo grijanja stolice i puno konverzacije da bi mi taj jezik «legao» i da me nije sram komunicirati (osim u posebnim stanjima, kad govorim sve jezike, a esperanto nije). To je jedan od mojih ciljeva za ovu godinu.
Dakle, neka «Zeko i dalje traži potočić» u ¾, ja ću i dalje pjevati «Candelu» na izvornom jeziku izazivajući požar u publici, a iznenađenje .... neka i dalje ostane iznenađenje.