Utješi me zalogajem

Smišljamo ih i tješimo se, a tjelesna težina raste. Prebacujemo odgovornost na druge ljude i okolnosti, a zaboravljamo da svaki zalogaj ustima prinosi naša ruka. Hranimo se da bismo se bolje osjećali, trenutno zatomimo svoju nelagodu, a dugoročno stvaramo kroničnu. I zato se kaže da od jedne trećine hrane koju jedemo živimo mi, a od preostale dvije trećine liječnici, dijetetske organizacije i industrija koja svakodnevno smišlja nove preparate za mršavljenje.

Kako smo zaboravili što je glad, a što sitost?

 prvim mjesecima života za bebu je plač jedino dostupan oblik komunikacije.Čim zaplače, majka zna da joj nešto nedostaje: možda je mokra, možda je gladna, možda je nešto žulja ili je muče grčevi, možda joj rastu zubi ili samo traži društvo. Majka pokušava riješiti rebus: malo je drži na rukama; ako ne prestane plakati, pogleda pelene; ako i tad ne prestaje plakati, pokušava je nahraniti. Iako postoje procjene o tome koliko je mlijeka bebi dovoljno, potrebe ipak variraju od djeteta do djeteta.

No, neke majke zaboravljaju da hrana nije jedina djetetova potreba. Strahujući da beba ne bi bila gladna, one najprije nude hranu svaki put kad beba zaplače. I tako beba dobije pažnju, toplinu tijela svoje majke, njen osmijeh i bliskost, utjehu i ugodu, ali obvezno začinjeno hranom. Za bebu rješenje svakog njenog problema postaje hrana + neke radnje odraslih ljudi. Zbog toga će gutati hranu i kada nije gladna, da bi dobila pažnju, nježnost i sve ostalo što joj treba. Tako beba nauči da treba jesti i kad je emocionalno gladna, i kad je uznemirena, i kad je stvarno gladna.

Roditelji koji su „šopali“ svoju bebu, obično ne odustaju od sličnih navika ni tijekom kasnijeg djetinjstva. Oni znaju bolje od samog djeteta kada i koliko ono treba jesti i tako nadglasavaju djetetov urođeni mehanizam koji mu govori kada je gladno, a kada sito. Tako dijete postupno gubi kontakt sa svojim tijelom. Ne jede onda kad osjeti apetit, već onda kad mu se pruži prilika. Isto tako, ne prestaje jesti čim osjeti sitost, već je za njega prazan tanjur znak da je dovoljno pojelo. Kolika su djeca odrasla uz poruku: „Pojedi sve s tanjura, tolika djeca gladuju!“ Ili „Pojedi sve da se ne baci!“

U djetinjstvu se temeljito usvaja i navika tješenja hranom. „Ako se udariš, pojedi bombon da te manje boli.“ „Ako si neraspoložen, pojedi komad torte i bit će ti bolje.“ „Ako si umoran, tanjur juhe sigurno će te okrijepiti.“ „Hajdemo na sladoled i sve ćeš zaboraviti.“ Zar je onda čudno što toliki ljudi odrastaju u osobe koje ne znaju kad su gladne, a kad site i koje od hrane očekuju da bude „tješiteljica“, „mirotvorka“, „iscjeliteljica“ i „glasnica ljubavi“.

Ponekad je razlog za uzimanje prevelike količine hrane neki davno doživljeni neugodan osjećaj zbog kojeg sebe krivimo i kažnjavamo. Često ima veze sa seksualnošću. Dijete ili tinejdžer će ga radije pokušati ugušiti i preboljeti uz hranu nego da ga nekome prizna. S druge strane, debljinom će i sam sebe kazniti te se novostečenom neatraktivnošću zaštititi od sličnih seksualnih iskustava i „grijeha“. Izolacija na koju sam sebe osuđuje povratno će stvoriti čežnju za sličnim iskustvima i nov razlog za tješenje hranom. Tako nastaje začarani krug. Čovjek odraste, zaboravi davni incident, a krug žudnje, kažnjavanja i tješenja hranom ostaje obrazac njegova života.

U osjetljivoj mladenačkoo dobi, i nemogućnost da izrazimo svoj stav također može biti razlogom za tješenje hranom. Isto tako, razne vrste neuspjeha ili uspoređivanje s poželjnim, pomalo anoreksičnim, ljepoticama s modnih pista, mogu dovesti do stava: „Ako sam nepoželjnog izgleda ili mi sve ide naopako, bar se mogu najesti kao čovjek.“ Hrana će nam pružiti iluziju da je sve u redu.

Posljedice tješenja hranom 

Ne treba proći puno vremena pa da posljedice posanu vidljive. Debljamo se, tijelo se deformira i neprestano radi pod opterećenjem. Sami sebe svrstavamo u rizičnu skupinu, kod koje su češći povišen krvni tlak, moždani udari, srčani napadi. Kralježnica, kukovi, koljena i skočni zglobovi trpe pri svakom pokretu – kao da nosimo vreću na leđima kud god da krenemo. Povećava se rizik od kroničnih oboljenja i komplikacija pri kirurškim zahvatima. Čak je i dijagnostika otežana.
To mi sami sebi radimo.

No, postoji i ono što se ne vidi. To su psihološke posljedice pretjeranog hranjenja. Hrana ne samo da neće riješiti naše probleme, nego će ih dodatno zakomplicirati. Umjesto prihvaćanja stvarnosti i angažiranja na promjeni mučnog stanja, mi na taj način svoj problem zatrpavamo novim količinama hrane, naročito slatkiša, njegujući svoju bespomoćnost.

Umjesto da se pokrenemo, radije ćemo kukati i tražiti sažaljenje. Kako jedan dio nas zna da je bespomoćnost privid, istovremeno se razvija i osjećaj krivnje što pristajemo na takvo stanje i ne činimo ništa. A onda će krivnja biti dodatni razlog za tješenje hranom.

Da si malo olakšamo, počet ćemo okrivljavati druge ljude i okolnosti za naše stanje. Svako toliko čak ćemo započinjati i neku dijetu, neprestano čitati, naučiti o kalorijama i dijetama više od liječnika. Pričat ćemo o svemu samo ne o problemu zbog kojeg se tješimo. Riješiti ga, značilo bi izaći iz dobro poznatog obrasca mišljenja, osjećanja i ponašanja s kojim smo se saživjeli.

Kada dovoljno uronimo u to stanje, svaki pogled u ogledalo može dodatno pojačati odbojnost prema samome sebi, gubitak samopouzdanja i osjećaj manje vrijednosti. A kad o sebi imamo loše mišljenje, tada ćemo pokušaje drugih ljudi da nam pomognu doživljavati neprijateljskim. Ukazivanje na posljedice dočekat ćemo s ljutnjom i jelom; pohvale nekih naših pokušaja - sa sarkazmom i jelom; a šutnju - s ignoriranjem i jelom. A život u kojem ti je i tvoje tijelo neprijatelj, jednako kao i ljudi koji te okružuju, nije ni lak, ni poželjan. Izgleda nam da nas samo hrana može spasiti od depresije.

Kako izaći iz začaranog kruga? 

Držanje dijeta je ono na što ljudi najprije pomisle. No, iskustva pokazuju da rezultati obično budu kratkoročni, nakon čega ne samo da vratimo kilograme, već ih i premašimo. Razlog je tome što se dijeta događa prenaglo, što nismo razriješili potisnute probleme zbog kojih smo se uopće počeli tješiti hranom, što često nemamo jasan cilj zbog kojeg bismo manje jeli i što nedovoljno volimo sebe.

Taj posljednji razlog, voljeti sebe, ujedno je i prvi od kojeg treba početi kada se upuštamo u promjenu tako kompleksnog stanja. Živimo svoj život. On ovisi o našim odlukama i potezima. Pa, tko bi nas trebao više voljeti i podržavati od nas samih?

Kada mi se obraćaju osobe s viškom kilograma, obično najprije upitam: „Kada bi malo više voljeli sebe, što biste drugačije činili u svom životu?“ Obično mi sa suzama u očima nabroje cijelu listu.

Moja su druga pitanja: „Što u svom životu doživljavate kao muku, kao prisilu, što radije ne biste?“ „Što biste promijenili da imate čarobni štapić?“ „Zašto morate sve što mislite da morate?“ „Koju cijenu za to plaćate?“„Što bi se dogodilo kad biste malo više mislili na sebe?“ „Koju bi cijenu tada trebalo platiti?“ Putem tih pitanja obično na površinu isplivaju vjerovanja koja nas sputavaju i kao magnet privlače životna iskustva koja ih potvrđuju. Ta su vjerovanja naučena, često impregnirana strahom od gubitka, kazne, osramoćivanja ili odbacivanja. Dok god postoje, ni jedna dijeta neće imati duži efekt. Prihvatiti da sam ja kreator svojih stanja, da ih smijem i mogu mijenjati i da sam odgovorna za njih, pretpostavka je bilo kakve promjene.

Tek tada se možemo baviti samim obredom hranjenja, odnosno osvijestiti kako i zašto jedemo, npr.: Da li prebrzo gutamo napola sažvakane zalogaje? Da li pri jelu gledamo TV, puno pričamo ili nešto čitamo? Slušamo li uz jelo „strašno, strašno“ priče, od kojih tijelo dolazi u stanje stresa? Koliko smo prisutni dok jedemo? Prisutnost je potrebna da bismo čuli svoje tijelo kad nam pošalje signal sitosti. Bez njega nećemo znati kada treba prestati s jelom. Isto tako, zbog te ćemo prisutnostiuzeti manji tanjur ako već znamo da ga „moramo očistiti“ do kraja.

Prisutnost će nam, nadalje, pomoći da se upitamo: Da li je ovaj zalogaj stvarno potreban mom organizmu? Jesam li stvarno gladan? Možda sam žedan ili trebam utjehu? Nitko bolje od nas ne može znati kada smo gladni hrane, a kada osjećamo emocionalnu glad. Ta druga treba društvo, osobnu pažnju, možda poklon ili izlazak. Izaberite bilo što, što se ne jede.

Prisutnost će nam pomoći da osvijestimo i što to jedemo. Da li nam je potrebna „težačka hrana“ ako sjedimo u kancelariji? Koliko slatkiša strpamo u sebe? Stoje li u našem okruženju grickalice koje i ne računamo kao jelo? Da li je hrana masna ili jednolična? Jedna se gospođa cijele noći borila s nesanicom pokušavajući čitati i grickajući sjemenke i orašaste plodove. To uopće nije smatrala hranom. No, njezino tijelo jest. Dobila je za mjesec dana četiri kilograma.

Sljedeći je korak povećati fizičku aktivnost. Možemo odabrati prema afinitetima, možda žustro hodanje, možda trčanje, vožnju biciklom, plivanje, aerobne vježbe primjerene svojoj dobi. Unesene kalorije treba potrošiti. Ako ih više unesemo, valja ih i više trošiti. Zalihe se stvaraju svakoga dana, od onih nepotrošenih kalorija.

I, konačno: prestanite sami sebe silovati različitim dijetama, čestim vaganjima i strahom od posljedica. Zavolite sebe i počnite brinuti o sebi s ljubavlju. Pad težine treba biti posljedica promjene odnosa prema samome sebi, a ne dijeta. Jedite raznoliko, ali iz manjih tanjura. Krećite se i uživajte u svemu što nam život pruža. Da li napredujete, najbolje ćete znati po svojoj odjeći.
Zapamtite, uvijek imamo izbora: možemo uživati u količini hrane ili u zdravlju, gipkosti, vitkoj liniji i svemu onome što to nosi sa sobom.

Autorica: Vesna Špalj, prof.
Izvor: Narodni list zdravlja, 12/2005, http://www.zzjzpgz.hr/nzl/36/utjesi.htm

Fotografije:
  donkeyrock : "Hamburger" (www.sxc.hu)
  Marinela  : "I love chocolate" (www.sxc.hu)

Ovaj članak možete komentirati i na našem Forumu