Počelo je

...u jedan sat po noći uz milozvučan i potpuno smiren glas kakvim govore osobe u dubokom stanju šoka:
-Odi po auto, mislim da mi je pukao vodenjak.-
Znao sam da pri tome moja draga ne misli na horoskopski znak. Beba je mogla baš malo i pričekati, za taj četvrtak smo imali hrpu planova uključujući i odlazak po naručeni, rađen po mjeri madrac za dječji krevet. Krenuli smo u bolnicu rutom koju smo isplanirali i isprobali još mjesec dana prije.
Negdje na sredini puta shvatio sam da je planirana ruta skrenula u desno dvije ulice prije. Nema veze, jedan je sat u noći, cesta je prazna.
U bolnici su nas ljubazno primili, usprkos gluhoj doba noći.
Nakon sat vremena mjerenja trudova objavili su nam da vrijeme Velikog izlaska još nije došlo i da otac djeteta može ići kući malo se odmoriti.
Nakon što sam i dalje ostao stajati na mjestu, upozorili su me da su time mislili na mene.
Obećali su me nazvati kad bude vrijeme. Odvezoh se doma u nervozno-maničnom raspoloženju gdje sam nemirno zaspao očekujući poziv. Oko devet sati prijepodne probudio me (da,  još sam spavao) telefon na kojeg sam skočio poput planinskog lava (malko krmeljavog) i u pogrešni kraj slušalice dahnuo jedan adrenalinom gonjeni
 - Halo!-
Bilo je vrijeme.

Odvezoh se u bolnicu pokušavajući ne utjerati papučicu gasa u motor.
Buduću majku moga djeteta pronašao sam u jednoj od porođajnih sala  gdje je čekala da dijete odluči krenuti prema svjetlu. Kako se ustanovilo, u bolnicu sam mogao doći i pješice jer je prvorođena izašla tek u 17:28.
Kao pravo žensko, pustila je da je se čeka.
Budući su mi kćer na kraju morali deložirati s forcepsom (izgleda kao mješanac kliješta i lopatica - tim instrumentom se pri porođaju vade nevoljke bebe) sirotica ima malo čunjastu glavu. Liječnici  me uvjeravaju da će se glava za koji dan brzo vratiti u normalu. Nadam se. 
Inače će mi dijete izgledati kao prva verzija Alien-a.

Većina muškaraca za vrijeme porođaja  sa sobom nosi i svoj foto-aparat ili kameru  tako da će kasnije svakom poznatom i nepoznatom moći pokazivati fotografije ili vrlo upečatljive prizore ženina međunožja. Ja nisam bio takav manijak. Ograničio sam se na slikanje gole kćeri, 3 minute nakon porođaja.
Tako da imam kasnije materijal za ucjenu, ako bude bila loša u školi ili se družila s krivim tipovima.

Budući sam za porođaja bio prisutan (i osjećao se korisno koliko i priučeni vodoinstalater pri popravku nuklearnog reaktora) mogu reći da teško mogu razumjeti rodilje koje se ne odluče za anesteziju. Moja draga je na porođajnom stolu provela osam  sati, čekajući da se čedo okrene glavom u položaj povoljan za igru povuci-potegni i u tom vremenu uspjela čak i malo odrijemati. Bez anestezije bi je vjerojatno morali skidati sa lampe ili je u nekom momentu umiriti puškom za uspavljivanje.
Glupost, kažu pobornici porođaja bez anestezije. Generacije žena su rađale bez anestezije, kažu. Bez anestezije je veza između  majke i djeteta jača, pričaju.
Porod bez anestezije je prirodan porod, naglašuju.
Zanimljivo kako nitko ne  spominje "prirodno vađenje zuba"  ili "prirodno šivanje rane". Čak rogobore i protiv pojačivača trudova, takozvanih dripova. Što misle, da će im se dijete time navući na drogu? Naročito mi je očaravajuće kad o prirodnom porođaju pričaju majke s djetetom u rukama i čikom u ustima.

I prisustvo očeva pri porodu je jako diskutabilna tema. Negdje su dobrodošli, u nekim bolnicama ih se tolerira a u nekim bolnica ih tjeraju što dalje od rađaone kao da je prijenosnik neke kužne bolesti. One od koje žene zatrudnjuju.
Tamo gdje je prisustvo muškaraca dozvoljeno očevi za vrijeme porođaja služe porodiljama da, u trenucima najgorih bolova, na njih može baciti svu krivnju za njezinu patnju uz prodahtane i kroz zube prostenjane izjave tipa “Više mi se nikad nećeš približiti!” i “Poželim li još jedno, lupi me nogom u želudac da se podsjetim kako je bilo!”

Biti rođen, očigledno je vrlo traumatsko iskustvo, inače ne bi bilo popraćeno plačem; čovjek se rodi mokar, gol, u nepoznatoj sredini, okružen nepoznatim stvarima i ljudima.
I od tada stvari obično idu nagore.
Netom rođene bebe sve su samo ne lijepe. Onako zgužvane, ljepljive od plodne tekućine
(i još nekih tvari koje sad nećemo detaljno opisivati inače će vam zauvijek prisjesti sirni namaz)  s plavo-crvenim flekama po sebi izgledaju kao Winston Churchill za vrijeme napada visokog tlaka usred orgije sa šampitama. Unatoč svemu, svaka majka odmah se raznježi na prvi pogled svog čeda, ma koliko ono ljigavo izgledalo. Ni mi nismo bili iznimka, unatoč tome što moj racionalni dio mozga zna da moja beba nakon porođaja ne izgleda kao moguća dobitnica nagrade za ljepotu.
Skoro odmah nakon što je bebino prisustvo obznanjeno široj javnosti, oko nje se skupljaju bake i djedovi, stričevi i strine te prijatelji roditelja glede razgledavanja malog sisavca.
Dijete se posjećuje, ili tamo gdje to nije dozvoljeno, defilira pred izlogom rađaone iza čijeg stakla je, poput štruca kruha, posloženo desetak beba tako da zbunjeni očevi često rodbini pokazuju tuđe dijete, ponekad i ono drugog spola. Napokon, nakon nekog vremena ju smije nositi kući i od tada nema straha od zabune.

Po nepisanom zakonu promatrači su dužni pronaći što više sličnosti između novorođenčeta i pojedinih članova obitelji. Tako će se ustanoviti da ima bakine uši, mamin nos, bradu na tatu, oči na djeda, i usta na najboljeg prijatelja svoga tate. Srećom da je dijete u toj dobi nesvjesno gungule oko sebe inače bi se užasnulo pomisli da je kakvo frankenštajnosvki sklepano čudo.

Iako u početku beba može biti pljunuti otac, sličnost se ne smatra dokazom očinstva budući dijete koje je nekada ličilo na oca može s vremenom sličiti na, primjerice, poštara. Tako je i moja na početku bila pljunuta ja. Tako su me barem svi uvjeravali. Na kraju nisam bio siguran da li je beba jadna jer liči na mene ili da se ja zapitam, ako zaista sličim ovom zamotuljku, kako to da je ijedna žena htjela imati posla sa mnom.

Naravno, svoj rodbini i znancima, prijateljima te inima moraju se dati na znanje prve bebine mjere, precizno do u četvrte decimale, kao da su podatak da je dijete imalo pet kilograma, dvadesettri grama i osam miligrama i bilo veliko pedeset i sedam zarez dva centimetara podaci od iznimna značaja i upravo ono što su s nestrpljenjem očekivali.
A što je najgore, svi su me te mjere i pitali, tako da sam bio prisiljen te brojke i zapamtiti. Ja, koji ne znam ni broj vlastitog mobitela. Jer rijetko zovem samog sebe.

Jednom nakon što se dijete rodi, počinje pravo veselje, uglavnom za roditelje.
Beba bi se u rječniku vjerojatno mogla naći pod opisom “ljudsko biće mlađe od dvanaest mjeseci“ ali i pod “koprcajuća, vrišteća, po-cijeli-Božji-dan-plačuća, inkontinentna i nadasve vrlo skupa buduća osoba “.
Drugim riječima, roditelji će u predstojećoj godini smatrati da su se naspavali ako su se između 24 – 06 sati morali zbog djeteta dići iz kreveta samo osam puta jer beba prvih nekoliko mjeseci ne radi ništa drugo doli duda, plače, diše i kenja/piški u pelene, ponekad i sve istodobno.

Autor: Aris S. Prahasto, Susjed27@yahoo.com