Potomak za poželjeti

Barem je hrana (zasad) besplatna jer  mama doji.
Vrijeme kada bi majka trebala prestati dojiti varira zavisno od njene sposobnosti  da tolerira djetetove novoizrasle zube. Ipak, pravodobno vrijeme za odbijanje od sise je ono kad majka prvi put primijeti tragove ugriza na dojci. Nakon što beba malo odraste i dobije na težini, osim majčina mlijeka, dolaze na red specijalne mješavine na bazi kravljeg mlijeka koje nakon majčinih kuharskih zahvata niti Luis Pasteur ne bi prepoznao. Naravno, za majke manje sklonima pretvaranju kuhinje u kemijski laboratorij postoji brojni gotovi pripravci iz apoteka i dućana specijaliziranih za prehranu novorođenčadi, male djece te stoke sitnog zuba.

Tako dijete cucla razne proizvode s nazivima Mlijeko Light, Mlijeko Superlight te za posebno osjetljive bebe ( a koja to nije ) Mlijeko Ultralight koje je po svom kemijskom sastavu slična destiliranoj vodi s dodatkom nekoliko molekula mlijeka.
 Iako djeca brzo narastu do dobi dovoljne da ih se može prozvati samohranim, time veselje oko ishrane ne prestaje jer počinju nove muke budući dijete polagano razvija vlastite kulinarske ukuse. U pravilu, najzdravije namirnice djetetu imaju najgori okus. Može se roditelj igrati Ide-avion i Jedna-za-mamu igara do kasnog poslijepodneva, sva je prilika da će špinat i pasirani grašak  završiti svugdje, samo ne u djetetovim ustima. No, od toga smo još dosta udaljeni. Jer mala troši ono mlijeko iz fine ambalaže za kojim su se nekada muškarci okretali a ni tata nije bio ravnodušan.  Nakon hranjenja se prvih petnaest minuta nigdje ne ide bez pamučne pelene koja glumi veliki ubrus, jer mala bljucne bez ikakvog upozorenja.
U jednom momentu te milo gleda, u drugom ti bljucne za vrat. Ili sebi za vrat pa je moramo presvući. Kažu da male bebe mirišu na breskve. Moja miriši na bljuvotinu.

Drugi mjesec

Od 17-20:30 je uredovno vrijeme za plakanje. Bez obzira da li je u kolicima ili je nosimo na rukama, neutješno plače uz povremene kratke pauze. A nisu grčevi. Ne pomaže čak niti inače čudotvorna duda. Navodno je to normalno.
Svi primjećuju da jako liči na mene. Jadno dijete. Ma što sliči, pljunuta je ja!
Mini-Me. Mini-ja.
Naročito -Mini Me- izgleda kad ju nosim u onoj nosiljci koja se zakvači magarc…ovaj…ocu na prsa.

Jako se voli nositi. Čim je ispustimo u horizontalu svijet postaje tužno mjesto i maloj odmah vidim krajnike. Jedino kad se negdje ide onda spava ´ko top.
Ukoliko su kolica u kretnji, može u njima izdržati i pet sati, bez jela, bez mijenjanja pelena. Mali Galileo. Nekako razmišljam o kupovini kućne staze za trčanje.
Privežem kolica na traku, bebu u kolica i uključim aparaturu na 7 km/sat. Al´ bi spavala.

Po noći se svako malo budimo i istežemo vratove iz kreveta vidjeti je li s bebom sve u redu. Kako se budimo neovisno jedan o drugom, čedo je kontrolirano barem svakih sat vremena. Izranjamo iz kreveta kao dva pelikana iz vode.

Treći mjesec

Počela se smješkati. I u snu. Pitam se što sanjaju male bebe? Rijeke mlijeka?
Pa se tako smješe.
A i mršti se u snu.
Presušilo?
Otkrila je svoje šake pa ih svakom prilikom gura u usta, osim ako tamo već nije duda ili cica. Bojim se da joj ne ostane navika dudanja palca. Jedna naša poznanica ima kćer koja to još uvijek tu i tamo radi iako ima 9 godina.
Ne znam kako da ju odučim. Da joj namažem palac nečim gorkim? Svog prijašnjeg psa sam odučio glodati namještaj ciljanom upotrebom Tabasco sosa. Ali kod nje to ne mogu napraviti. Ako ima moje gene za okus, još će joj se i dopasti.
Pa će još češće sisati palac.

Pljuje dudu. U stvari, počela je i prije ali bi je onda samo ispustila iz usta.
A sad se igra pljuni-dudu-u-dalj. Taman 20:15. Počinje film. A duda napravi parabolu iz kolica. Pa udri u plač. Ide tata oprati dudu, pa je vrati. Mama mu ispriča propušteni dio filma. Taman tata sjedne kad evo opet artiljerije iz kolica. Odavno smo odustali od iskuhavanja dude. Sterilizacija dude je ono što se kod prvog djeteta radi kuhanjem a kod trećeg puhanjem.
Inače, tko je izmislio dudu varalicu, treba mu dati Nobelovu nagradu.
Naravno – za mir.

Kako smo primijetili da rado gleda plišane patkice koje sam joj objesio iznad krevetića, došli smo do pametna zaključka da tako nešto moramo imati i iznad kolica, gdje još uvijek po noći spava. Tako bi se imala s nečim zabavljati dok je budna. Osim plačem. Pa sam na zglobni stalak od nekadašnje stolne lampe objesio na deset centimetara konca za vrat jednog plišanog zečića sa raširenim rukama/ nogama/ šapama? (nepotrebno precrtati) U svakom slušaju od onda je mirna. Velikim očima kao u Betty Boop gleda u zeca koji se iznad nje njiše.
 Nakon koji dan došli smo do zaključka da možda zecom nije fascinirana već prestravljena.  Možda moja prvorođena uopće ne smatra zeca kao igračku. Već kao upozorenje...

Kako je rođena s kosom, ljudi na cesti često misle da je muško.
Ili oprezno pitaju je li "on" ili "ona". Još dok je mama bila trudnica ljudi bi često pitali kojeg je spola njen trbuh.
Zahvaljujući modernoj tehnologiji znali smo spol već sa 13 tjedana. No, na odgovor bi ljudi često malo...pa... zanimljivo reagirali.
- Žensko? (pauza) Neka, glavno da je zdravo. -
Rekao sam žensko, ne rotvajler!
Kao da jedini državno priznati potomak mora biti muški, po sistemu "tata ima pravi klin-rodio se sin!"