Tatina čupavica

Sve je počelo prije zore.
Negdje oko dva sata poslije ponoći osjetio sam ženin lakat u rebrima.
-Imam trudove, čuo sam njezine riječi kad sam dovoljno došao k sebi

Konačno, pomislio sam, jer prema našem računanju, termin poroda je bio prošao već pred desetak dana . Ako sada očekujete da ću vam ispričati kako ,sam odmah skočio, sav 'unervoziran' i zbunjen, i odmah uskočio u cipele sa ženinom 'bolničkom' torbom u ruci tjerajući i nju da se požuri....E, malo ste se zeznuli!

Kad su trudovi bili otprilike pet minuta razmaka, jedina briga mi je bila kako ostati budan da me moja draga ženica ne proglasi potpuno bešćutnim i 'niškoristi' primjerkom muškog roda.
Sva sreća, naš dobri HTV je imao prijenos nekog teniskog meča pa nisam spavao baš cijelo vrijeme.

Polako, sat se dovukao do 6.30 kad smo ustali, probudili starije dijete ,prikupili stvari i nazvali punicu da bude spremna preuzeti unuka na čuvanje i krenuli.
Stigli smo u rodilište (u Petrovu) i dok sam tražio mjesto za parkiranje (možda smo ipak trebali doći odmah u tri ujutro?) žena je polako odšetala unutra.
Kad sam došao do nje još ništa nije bilo obavljeno, morala je još malo čekati na upis.
I kaj je najgore, na moje usputno pitanje na koliko su trudovi dobio sam tihi odgovor: "Pa ne osjećam ih baš!".

I taj odgovor je potvrđen na CTG-u u rađaoni: trudovi su stali!
-Odite doma, ako opet počnu popijte normabel, i ako se i onda nastave vratite se, doktor nam daje preporuku šta da učinimo.

E, sad sam već bio 99% siguran da ću postati ponosni tata jednog malog ženskog bića!
Još u majčinoj utrobi mota oca oko malog prsta! Čim smo ponovo sjeli u auto, sigurnost je porasla na 99,9%: trudovi su se vratili!
Normalno, nismo istog časa krenuli natrag u rađaonu nego sam odvezao ženu kod punice a ja sam otišao na posao mada sam se psihički pripremio da taj dan neću raditi.

Negdje oko podne pozvonio je telefon: moja žena!
-Trudovi su sve jači i jači, javila mi je donekle smirenim glasom.
Brzo sam sjeo u auto i otišao po nju. Ovaj put odlučili su ju zadržati u rađaoni.
Ja na brzinu nosim stvari u auto i vraćam se pred rađaonu da me slučajno ne bi zaboravili pozvati unutra, i kad su me konačno pozvali nakon završetka priprema – problem!
U novom, neotvorenom paketu higijenskih navlaka samo jedna navlaka za cipele! Upucat ću nekog!
Od trčanja do najbliže ljekarne spasila me dobra sestra koja mi je dala jednu njihovu navlaku (off topic: ti kompleti uopće nisu skupi, mogla bi ih bolnica imati dovoljno za tih nekoliko tata koji žele biti prisutni kod poroda!).

I konačno smo bili svi zajedno u rađaoni!
Žena mi se žali kako su trudovi već jaki, puno jači nego kad je dobila drip kod prvog poroda.
-To vam uopće još nisu jaki trudovi, medicinska sestra je sa strane hladno komentirala.
Samo smo se pogledali, a ja sam pomislio kako to sestra neprofesionalno smiruje moju ženu.

Oko 17.30 je doktor probio vodenjak, trudovi samo kaj nisu postali duplo jači istog časa (ne znam kakav je to osjećaj, velim to prema onom kaj sam vidio na CTG-u).
-Sad ćemo pustiti da trudovi odrade svoje, pa ćemo vidjeti dalje. To bude trajalo oko 2 sata, rekao je drugi doktor.

Bila su to dva duuuuugačka sata: moju ženu trgaju trudovi, a ja joj ne mogu pomoć osim da ju držim za ruku i povremeno obavjestim "pregledat će te opet za sat i pol, za sat i 15, za 1 sat, za 50 minuta, za 45 minuta…".
Uh, mislim da bih više volio obrnutu situaciju.

U pola 8 pregled: dijete se spušta, još treba čekati.
A trudovi su bili jaki.
-Nemoj tiskati, diši, imao sam osjećaj da me žena uopće ne čuje kad sam joj to govorio.
Pomislio sam da mnogi očevi ne žele prisustvovati porodu baš zbog tog osjećaja nemoći nego zbog ičeg drugog.

Konačno, dolaze doktori i govore nešto kao...
-Sad bi moglo biti blizu, iza 20 sati - promrmljali su.
No, nakon pregleda nagli preokret: mora na carski!
Istina, nije nam bilo iznenađenje, jer su nam već ranije objasnili da zbog prvog poroda carskim rezom ako ne bude sve idealno neće riskirati puknuće starog reza, već će i drugi porod završiti carskim.
A nije bilo idealno, beba se nije skroz okrenula i bila je u nekom položaju 'po Loziću', ili tak nekako.

Nakon 4 i pol sata 'pacanja' u rađaoni na kraju sam ostao visjeti ispred operacijskih sala.
Ne znam samo jel' se to meni činilo, ili je zbilja ovaj carski trajao kraće od prvog.
I konačno sam onda vidio to malo slatko stvorenje: našu kćer!
A da mi je prva misao bila 'na mjestu', vidite sami:

Ili ova, dan kasnije:

U svakom slučaju: potencijalni zetovi, čuvajte me se, to je moja kćer! A mojoj dragoj ženi hvala što mi je (ipak najvećim dijelom ona) omogućila da mogu biti ponosni tata jedne cure!