Sve je jača. Dok joj mijenjam pelene tako vitla nogama da me udara u donji dio trbuha. Ojača li, morat ću za vrijeme previjanja nositi suspenzor.
Mase nožicama kao oni iz "Lord of the dance". To je ono gdje 50 nacvrcanih Iraca pleše sinkronizirani step.
Počela je koordinirano baratati ručicama. Ili se barem trudi. Pokušava uhvatiti onog obješenjaka od zeca iznad kolica. Baš joj ne ide. Ali kad ga uhvati, manje-više slučajno, odmah ga trpa u usta. (Kuharu! Gdje je moj Hasenpfeffer!)
Vidim ja, mesožderka je na baku. U stvari na obje. Njima je meso glavni prehrambeni sastojak, iako ne zaziru niti od ribe, dokle god je garnirana odojkom.
Ipak, za nju je za meso još daleko prerano. Savjetovali su nam da počnemo sa sokom i kašicom od mrkve.
Prva žličica soka prošla je uz silno mrštenje i plaženje jezika. Kašica od mrkvice prošla je jedan krug po unutrašnjosti usta i izašla odakle je i ušla. U stručnom žargonu, kad djeca prvi put ustanove da ne vole mrkvu, to se zove povratna sprega.  A mi kupili "Hipp" staklenku, od bio-uzgojenih mrkvica kojima je puštan Mozart, bez ikakvih konzervansa.
Vidi kako je fina mrkvica, gle, da ti tata pokaze kako se papa, evo ovaaaako...
Nakon što sam ispljunuo ogavštinu u koš za smeće i isprao usta prvom dohvaćenom tekućinom, koja srećom nije bila šalica ulja ostalog od pravljenja ručka, shvatio sam zašto djeca na povrtne kašice rade face koje ni Jack Nickolson ne bi uspio izvesti.
To je nešto prestrašno. Bez soli, bez one slatkoće koju mlade mrkve znaju imati, jedino boja te kaše podsjeća na ono što je sastojak nekad bio.
Jadno dijete, što je još čeka.

Muku mučimo s povremenim traženjem bebisiterica. Jer smo, što kažu, u dijaspori.
A bake i djedovi nisu. Nego su 600 kilometara udaljeni. Dok je mama još bila trudnica, svi naši prijatelji su izjavljivali kako će rado pričuvati bebu, bude li trebalo.
Sad, kad nam bebisiter ponekad treba, tražimo prijatelje svijećom.
Jedni rade, drugi studiraju, treći se prave da nisu kod kuće.
Rekao sam svojoj dragoj, ukoliko ne nađemo nikoga, da ću kćer odvesti u obližnji starački dom. Tamo babice ionako nemaju što raditi. Najbolja bi bila neka s Parkinsonovim sindromom. Morala bi samo držati ruku na ručki kolica i dijete bi cijelo vrijeme spavalo.

Mislim da mi je potomak šizofreničar;
Dijete plače.
Ja dođem.
Ona me vidi i počne se smiješiti.
Ja napravim par faca a ona sva vesela maše nožicama.
Ja se maknem iz vidokruga a ona trenutno počne plakati.
Opet gurnem glavu u dječji krevetić a ona dijeli smiješke.
Maknem se - svijet postaje tužno mjesto.
Pokažem se - Juhuuu!
I tako par puta u jednoj minuti.
Emotivno labilna ličnost, rekli bi psiholozi.
Ja kažem da je već sad koristi najjače žensko oružje - suze.

Svim dosadašnjim dijagnozama moram dodati i bulimiju: mala stalno trpa šake u usta, ponekad toliko duboko da joj malo fali da se ispovraća. 

Osim mlijekom počeli smo je hraniti i povrtnim kašicama te grizom. Novi okusi se ne   prihvaćaju uvijek s oduševljenjem ali kašice ipak proguta. Jest da ponekad jednu žlicu moram četri puta reciklirati i strugati s područja oko usta ali  krumpir s kukuruzom na kraju ipak biva pojeden.
Grizić je puno bolje prihvaćen. Može se čak reći da ga pohlepno jede; ukoliko pune žlice ne dolaze u urednom ritmu od jedne žlice svakih 3 sekunde, mala se odmah počne bacakati. Ukoliko puna žlica izostane duže od 5 sekundi, vibro-alarmu se priključuje i zvučni.

Išli mi automobilom u Hrvatsku, dijelom zbog krštenja djeteta, dijelom zbog godišnjeg oporavka. Mama tepa bebi da će nakon krštenja biti Božje dijete. Nisam baš siguran.
Ona je meni nekako sva vražja.

Prvi susret s bakom/tatinom majkom nije baš slavno prošao. Da li zbog novog okruženja ili zato što je baka prenaglo gurnula glavu u nosiljku, dijete se na naglo rasplakalo.
No, pomirba je ubrzo slijedila u obliku jabučne kašice. Podmitljiva mala.
Susret s tročlanim komitetom za doček od strane mamine obitelji prošao je puno bolje. Bez suza je prošao čak i susret sa djedom kojem kosa raste i ispod nosa.
Sam čin krštenja prošao je s malo suza tek pri pranju glave posvećenom vodom. Barem je bio obziran i nije je pokušao utopiti. Vidio sam i svećenike koji su dijete pri krštenju zalijevali vodom kao da je asparagus.
Za vrijeme propovijedi dijete je zadrijemalo na kumovim rukama a to je umalo učinio i otac, (iako ne baš na kumovim rukama). Nakon ceremonije se svaki član obje obitelji htio slikati s djetetom u rukama tako da je mala neko vrijeme kolala rukama poput Titove štafetne palice, što je podnijela začuđujuće stoički.
Nakon toga smo se svi otišli pošteno prežderati i ostavili slavljenicu da u miru gura svoja stopala sebi u usta.

Nakon povratka kući, i ustaljenom ritmu života koji se sastoji od brige za dijete i maločim drugim, budući naše čedo spava cijelu noć, vijećanjem je odlučeno da umjesto u kolicima, kao do sada, noću spava u svom krevetiću u dječjoj sobi.
Prvu noć je beba spavala mirno cijelu noć.
Mi ne.
Da budem precizniji, mama se dizala par puta po noći i na prstima hodala vidjeti da li dijete mirno spava a svaki put kad bi ustala iz kreveta, nehotice bi za kaznu probudila i tatu.
Ne znam što je očekivala; da dijete noću pravi uže za bijeg uz pomoć međusobno povezanih plišanih medvjedića i vjeverica?

Ozbiljno smo se bacili na kašice. Stalno isprobavamo nove okuse; breskva, krumpir s kukuruzom, mrkva s krumpirom...
Ipak, omiljena kašica je još uvijek griz, od milja zvan grizić.
Njega može pojesti da ne povjeruješ. Ponekad višak zna i izaći.
Obično netom nakon što maknemo pelenu/ubrus tako da grizić brzo nađe put u nabore vrata. Kojeg sunce još nije obasjalo. Kao sve bebe i naša ima glavu nasađenu direktno na trup i vrat vidimo jedino ako bebu okrenemo na trbuh.