Upiknuo ju sinoć komarac u snu. Ima malu piknjicu na lijevom obrazu. Fura se na Cindy Crawford izgled. Osim piknjice uvrgla se na Cindy i po tome što stalno vježba. Em maše nogama, em rukama, pa izvodi trbušnjake pokušavajući sjesti. Da ja toliko vježbam imao bi više mišića od action-figurice.
Sjeća li se netko filma (ili knjige) "Jurski park"? Tamo su govorili da Tiranosaurus Rex reagira na pokret i napada sve što se miče.
Moja kćer reagira po istim principu: čim uđemo u sobu gdje je ona, iako do onda budna i mirna (što je obično samo po sebi kontraindikatorno), čim nas opazi, odmah počinje lamatati nožicama a pokušamo li izaći iz njezina vidokruga, udarit će u plač ili će početi negodovati, kako mi to nazivamo - "meketati".

Počeli smo više eksperimentirati s kašicama. Većinom povrtnim. Prvi put kad je probala špinat-kašicu tako se glasno i grčevito rasplakala da sam mislio da će nam socijalna služba zakucati na vrata pod optužbom maltretiranja djeteta.
Zna ga tako zavrištati da ni Whitney Houston ne bi mogla bolje. Ponekad ispusti toliko visoke vriskove da se psi u okolici razlaju. No, s vremenom je naučila da su kašice nešto fino i jako rijetko vrištavo reagira na nove okuse.

Što je starija to manje spava. Srećom, samo po danu, po noći je dijete koje se poželjeti može, spava još uvijek cijelu noć. A po danu bi se nosila, igrala i gledala televiziju.
Istina živa! Iako kažu da tako mala djeca ne vide dobro na daljinu, ova naša beba pozorno prati što se događa na televiziji koja je barem 5 metara udaljena od kauča tj. mjesta gdje ona leži kad nije u svom krevetiću. Ne kaže se uzalud da je televizija druga dadilja. Doduše, ima trenutaka kada ju jedino nošenje na rukama može smiriti, ali takve situacije su vrlo rijetke.
S obzirom da postaje sve teža, to više i nije tako lako. Meni lagano bicepsi rastu, usprkos sloju prašine na mojoj kućnoj teretani.

Bili smo opet na pregledu kod liječnika, koji nam je priopćio da nam je dijete na granici da bude debela beba. Da naše dijete liči na Budin kipić, to mi je jasno ali hajde to reci njezinoj majci. Koja valjda najviše uživa hraneći svoju kćer. Koja pak guta sve što joj damo. A to bi po danu svaka četiri sata bilo: nakon buđenja flašica mlijeka, slijedi povrtna kašica, pa onda opet bočica mlijeka s dodatkom tabletice D vitamina, za večeru voćna kašica i prije spavanja obilna porcija omiljenog joj grizića. Pa ti budi mršav.

S obzirom da ne želim da nam dijete nalikuje na Mischelinovu maskotu, smanjili tj. ukinuli smo drugi obrok mlijeka a  povećali dozu voća te se počeli intenzivnije igrati s njom, vježbati sjedenje i prevrtanje s trbuha na leđa.
Tako zaigrani skoro neprimjetno smo zakoračili u…

Šesti mjesec
u kojem naše dijete ima oko 7 kilograma, plus-minus koju deku jer je važemo tako da se prvo izvaže jedno od nas a nakon toga skupa s djetetom na rukama.
Ležanje na trbuhu baš ne voli i odmah mekeće ali joj sjedenje jako dobro ide.
S tako velikodušnom guzom, nije ni čudo. Na početku se sjedeći znala ljuljati kao mali puding ali već sredinom šestog mjeseca starosti može dugo sjediti bez pomoći sve dok ne poželi nešto uhvatiti i tako se izbaciti iz ravnoteže. Onda izgleda kao prevrnuta buba sa sve četiri u zraku i dobro podfutranom guzom.

Imam problema s njenom odjećom.
Još je malo narasla.
Tako da tata pri presvlačenju svoju kćer tri put presvuče, prije nego li nađe nešto što se može zakopčati. Stvari koje je do sad nosila lagano prerasta, ali ne sve tako da neke stvari može obući a neke ne. Točno koje, saznajem metodom pogrešaka i pogodaka.
S obzirom da mala zna promočiti i pored pelene, ta usputna manekenska preodjevanja znaju se pretvoriti u pravu Indiana Jones potragu za odgovarajućom kombinacijom odjeće. Metodom selekcije došli smo do broja 62/68.
Ne kužim se u te veličine. Kako beba od pet mjeseci može nositi veličinu 62/68 ako mama nosi 34/36 a tata 50/52?

Naša kolica premontirali smo iz ležeće verzije u onu sjedeću. Budući smo kolica nabavili iz druge ruke, nismo dobili upute kako se to radi, i još važnije, koji dijelovi kuda idu.
Dedukcijom i ravnajući se po slici prospekta kojeg smo dobili sa kolicima, uspjeli smo složiti sjedeću varijantu iako ona ne izgleda u dlaku kao na fotografiji. Glavno da vozi.

Imati dijete ne znači samo obvezu prema drugom živom biću već i puno više potrošenog vremena pri spremanju za izlazak. Jer sad imamo dvije žene u obitelji i obje moraju biti šik sređene.
Iako je ovoj mlađoj svejedno koje će štramplice obući i paše li majičica s bojom hlačica, mama strogo pazi da joj dijete izgleda besprijekorno dotjerano. Što je još gore, i od mene se očekuje da tako oblačim dijete, što ponekad nije tako laka zadaća jer dječje opravice često ne slijede nepisano pravilo da su gumbi na prednjici. Što znači da ako je tata sam s bebom, tek će majka po dolasku kući primijeti da joj je kćer naopačke obučena. A sve to zato jer je od djetetovih 6 mjeseca starosti otac taj koji se brine za dijete a majka radi.

Po dogovoru ja od početka mjeseca radim samo 50% radnog vremena i to samo vikendima a radnim danima sam babysiter. A mama je bebisiter vikendom. Što znači da mala pet dana u tjednu uči reći «tata» a dva dana «mama». Dam se kladiti da će prva riječ svejedno biti neka naučena s televizije.