Ne sviđa mi se nimalo ovaj, sve popularniji val prostog izražavanja u Hrvatskoj, gdje čak osobe iz javnosti pokušavaju svojim prostim rječnikom nadmašiti jedni druge.
Nekako mi se čini da za vrime moje mladosti toga nije bilo u tolikoj mjeri i baš se zgražavam kad vidim kakvi se sve izrazi koriste u nekim običnim tekstovima i svakidašnjim temama.

Ne sićam se da je na televiziji bilo ikakvih prostih izraza, bilo da se radilo o dokumentarcu, talk showu ili emisijama zabavnog karaktera.
Čak se sićam popularne "Audicije" krajem osamdesetih kad su se prosti izrazi jednostavno preskakali u govoru, a mi smo znali o čemu je riječ (Evo ruža. E nije ruža već........stanka u izgovoru... od puža)

Svi izrazi koji su bili baš vulgarni zadržavali su se u "Erotici" i ostalim časopisima takvog tipa di im je u stvari i misto. Ovaj današnji val kad se "hebe na sve strane, pičkara i slično" u doslovno svakom žanru i u svakom dodiru sa javnosti za moj je pojam katastrofalan i samo govori o činjenici da je govor ulice zavladao medijima, a već danas ili sutra našom dicom.

Naravno, moram prva reći da nisam svetica i da ne padam u nesvist kad netko reče grubu riječ, a i sama kad sam baš ljuta znam biti prosta, pobigne mi i poslije se izgrizem jer znam da mi je rječnik puno bogatiji. Ipak, nezamislivo mi je biti javna osoba, na televiziji ili pisati za tisuće ljudi i koristiti takav rječnik koji je u stvari samo dokaz siromaštva riječi i izražavanja.
Upalite televizor, prolistajte novine i poslušajte riječi pjesama i iznenadit ćete se količinom besmislenih riječi, vulgarnih tekstova i psovki.
Mediji bi, odmah nakon obitelji i kućnog bon-tona, trebali biti prvi promotori kulture.

Nema mi ništa gore i ružnije čuti kad odrasla osoba psuje pred djecom.
Prošlo lito sam vodila rat s materom jer sam joj zabranila da reče ijednu prostu riječ, a kad bih je ponovo upozorila ona me s čuđenjem gledala jer nije bila ni svjesna niti je samu sebe čula šta govori. 

Nakon nekoliko molbi uslijedila je i ucjena gdje sam joj izričito zabranila prostačenje jer ćemo inače svi otići zato što ja takvo izražavanje ne dopuštam pred svojim djetetom. Napravila je paćenički izraz lica kao da sam joj krunu s glave skinila i poslije se i sama čudila kako se baš njoj, koja nas je odgojila da ne smijemo psovati, sada dešava da se koristi kočijaškim izrazima bez da je toga i sama svjesna.

Užasavam se prostačenja, a još više kad odrasli psuju i uče malu djecu i onda im još i plješću jer im je jako simpatično čuti iz dječjih usta vulgarne riječi.
Prostačenje ide rukom u ruci s primitivizmom .
Dana nam je mogućnost govora i izražavanja, a prostačenjem osiromašujemo svoje izražavanje. I dok se velika većina tuče u prsa kao veliki vjernici i katolici, istovremeno se nove generacije uče i odgajaju psovkama, a političari bez pardona daju proste izjave.

Zar je tako teško pažljivije birati riječi pred djetetom i zar nije bolje umjesto psovki učiti dijete stranim ričima? Roditelji su uzor i odgajatelji i djeca se s njima identificiraju, zato radije pregrizimo grubu riječ i ne pređimo granicu dobrog ukusa i pristojnosti.
Lijepa je riječ poput bisera kojim smo mi, roditelji, ukrasili naše dijete, a prostim izražavanjem smo nešto tako čisto, nevino i savršeno unakazili.