Sedmi mjesec.

Voćka čudnovata, ta jabuka. A jabučna kašica još čudnovatija. Ponekad se papa sve u šesnaest a ponekad udarimo u plač čim je stavimo u usta. Jednu večer je dobila porciju koja se sastojala pola od griza a pola od jabučne kašice.

Svaki put kad bi, između žličica griza, dobila jabuku, rasplakala bi se ali i prestala čim bi dobila griz. Doduše, unatoč plaču, ne bi prekinula jesti tako da bi progutala i jabuku.
Što je značilo da se prilikom te večere 8 puta rasplakala na 5 sekundi, koliko joj je trebalo da proguta jabuku i dobije žličicu griza koja je djelovala poput sklopke protiv plača.
Znamo da bebe na nove okuse često reagiraju plačem.
Naša nije iznimka a budući prava tatina curica, na jedan okus nije reagirala plačem već halapljivošću - na čokoladu.
Čokoladnu kašicu, koju prema proizvođaču, bebe smiju jesti od 6 mjeseca starosti, progutala je u trenu, bez i da šmrcne.

Prvi zubići samo što nisu, izjavljuju svi samouvjereno. Pomnim zagledavanjem u dječja usta uvjerili smo se i mi u to proročanstvo jer je i gornje i donje nepce nabubrilo na nekoliko mjesta.
Bili smo u posjeti jednoj obitelji sa dva mjeseca starijim potomkom od naše.
Posjeli smo ih skupa a klinac, kao pravo muško, odmah navalio grliti malu do sebe.

Vidim ja da ču morati čuvati kćer od napasnika već od najranije dobi.
U neko vrijeme posjete mala ogladni i dobije voćnu kašicu koju je smazala u 10 minuta.
Majka malog Kazanove se nije mogla načuditi i nadiviti prehrambenoj brzini naše male, jer njezin za tu istu količinu treba oko sat vremena kumljenja, nuđenja i igranja jedna-za-mamu.
S obzirom na to što smo od drugih roditelja čuli o nespavanju, odbijanju jela, stalnom plakanju i inim radostima roditeljstva, mi imamo veliku sreću. Naš potomak je svežder, spava cijelu noć i svakome se smije.

Posudio sam hodalicu od jedne kolegice s posla koja ima dvogodišnjeg razbojnika.
To čudo izgleda poput autića, sa volanom i retrovizorima i pet-šest gumbi koje kad se stisnu proizvode razne zvukove glasanja životinja - psa, krave, patke...

Nadobudno sam stavio baterije unutra, posjeo dijete i pustio je da se kotura okolo.
Za sada zna ići samo u rikverc. Nazadno neko dijete.
Još nije našla gdje se ubacuje u prvu ali je otkrila čudesne gumbe i lupa po njima poput pijaniste. Nakon sat vremena mukanja, gakanja, lajanja i sličnih zvukova iz prirode izbacio sam baterije da susjedi ne pomisle da u stanu držim ilegalnu farmu.

Hodalice su još jedna stvar na kojoj se lome koplja sociološki osviještenih roditelja.
Neki kažu da nisu zdrava, da djeca s time kasnije prohodaju, da nepovoljno utječu na kralježnicu i slično. Budući nam je ovo prvo dijete, ne mogu povlađivati ili osporavati ove teorije ali znam da bi bez hodalice ja vrlo brzo hodao poput Quazimoda i imao ruke kao orangutan.

Osmi mjesec

Čitamo u knjizi o djeci:
"…Dojenče isprobava svoju moć nad predmetima. Pušta ih da padnu, udara ih da čuje zvuk...Hvata se za bedra, uvrće uši i dira kosu. Postaje nepovjerljiva prema nepoznatim osobama…"
Kao da pišu o našem djetetu. Doduše, trebali bi dodati i: 
«… pušta predmete da padnu i onda cvili kad ne može do njih… i …postaje nepovjerljivo prema strancima osim ako se krevelje i  zabavljaju je…»

Od zubi još ništa.
Naziru se kao nabubrena mjesta na (tj. u) nepcu ali tako je već skoro dva mjeseca.
Što ju ne sprečava da onako bezuba jede sve do čeg se dočepa.
To je pravi stroj za papanje. Osim normalnih kašica, onih predviđenih za puno stariju djecu (po proizvođaču od 15-og mjeseca starosti) i ribanog voća do sad je već jela i kolače (biskvit), pečeni krumpir, kuhanu i pečenu piletinu, goveđu juhu s rezancima, kruh, razna peciva, listove od fikusa te papir od časopisa i papirnatih ubrusa.

Imamo osjećaj da bi ona normalno mogla jesti sve što i mi, što ponekad i čini jer često za vrijeme ručka sjedi mami u krilu i krade/dobiva jelo iz mamina tanjura.
Jednom je čopila komad šunke sa nečuvana i lako dohvatljiva mamina sendviča, dok je ona  pričala s prijateljima, a drugi put joj je pojela skoro cijeli tanjur (inače namijenjenog mami) goveđe juhe s rezancima.  No, dobro, juhu nije sama pojela – opčinjeno je buljila u tanjur i pružala ručice sve dok mamu nije obuzela savjest (kako da jedem kad me tako gladno gleda?) i dala joj svoje jelo.

Čak i sita, ako vidi da mi jedemo, odmah će početi mljackati a ako je posjednemo sa nama, pojest će ponuđeno. Mali Pavlovljev cucak.  Ne vjerujem da u ijednoj knjizi piše da se osmomjesečne bebe hrane biskvitom i goveđim juhama. Možda napišemo sami jednu kuharicu.
Naslovljenu "Kuharica za male Tasmanijske nemani" ili slično.

Stoji.
Još ne posve sama jer ne održava dugo ravnotežu, ali, osim sitne pomoći da se ne prevali, može već pomalo stajati. Jest da drži noge kao da je upravo sišla s konja ali je to ipak stajanje.
Od puzanja i dalje ništa. A i ne može se iz ležećeg položaja sama posjesti.
Zato se može iz sjedećeg položaja prevaliti naprijed na svoje ispružene noge i vratiti nazad. Ponekad se iz čista mira prevali naprijed, stavi glavu postranično na noge i ostane tako do pola minute. To zovemo "osluškivanje noge".

U ovih osam mjeseci razvili smo svoj vlastiti rječnik:
-  Ajanje - spavanje
-  Aja-aja - vrijeme za spavanje
-  Grizić -griz (za jelo)
-  Bibić - male plišane igračke
-  Midi / Miri - miris koji dopire iz pelena
-  Uh, alaj miri / midi - gospode, kako se usrala
-  Netko je zreo - naša kćer se usrala
-  Mokrica - beba kojoj su pelene promočile

Bili smo prvi puta skupa na bazenu. U stvari u toplicama jer bi normalni bazen bio prehladan za bebe. Širokim očima gledala je u tu veliku kadu u koji stane toliko ljudi a nije zaplakala sve dok je nisam malo udaljio (i dalje je držeći, naravno) od svog tijela.
Valjda se uplašila da ću je pustiti da sama zapliva.
Znam da bebe imaju refleks za plivanje i automatski zadržavaju dah pod vodom ali ne znam kad se taj refleks gubi. Nisam htio eksperimentirati s našim djetetom jer imam osjećaj da bi plivala poput podmornice a nakon toga zvučala kao brodska sirena.