Problem je što živimo u dvosobnom stanu a ona u drugoj sobi, gdje nema televizor, samo spava. Tako da navečer, dok ne ode spavati, ili nitko neće gledati TV ili će ga i ona pratiti.

Deveti mjesec

Prvi zub je sramežljivo propupao. Prvo ga je uočila mama.
U stvari ne baš uočila - pri hranjenju je osjetila da žlicica struže o nešto.
Sad svaki dan virimo maloj u usta kao da je ždrijebe. Dva prednja donja zuba se bjelasaju.

Za sada u njezinom ponašanju nema neke veće promjene osim što po noći zna 3-4 puta zaplakati. Ponekad se sama smiri, ponekad je dovoljno gurnuti dudu u usta a tu i tamo joj uvalimo i flašicu s čajem. I pri tome nije uvijek budna. Primijetili smo da zna usred noći zaplakati, pocuclati par gutljaja čaja i okrenuti se na bok a da oči uopće ne otvori.
Po noći često spava na boku. A budenje je uredovno oko 08 sati.
Onda se malo igra u krevetu i guguće a ako se nitko ne pojavi do 08:30 počet će glasnije gugutati i zveckati igračkama. "Vrijeme za moj doručak!"  - kao da će reći.

Od puzanja i dalje ništa. Zato može stajati pridržavajući se o nešto.
Mi i dalje pazimo dok sama stoji jer se u nekom momentu ili složi na dupe ili glumi oboreno drvo padajući cijelom dužinom tijela. Timber! Svaki dan joj govorimo "mama" i "tata", ali jedina pravilna riječ koju izgovara je "ge!". Što uopće i nije riječ. Naravno, ja zagovaram učenje izgovaranja "tate" a onda dođe vikend i dok tata radi, mama rovari protiv oca učeci "mama".
Mislim da već kuži svoje ime jer se okrece prema nama kad ga izgovaramo.
Koje je u većini slučajeva povezano sa uzvikom "Ne!".

I dalje je opčinjena televizorom. Ponekad ga totalno ignorira i svejedno joj je da li radi ili ne a ponekad tako koncentrirano prati program kao da je najveći fan onog što je trenutno na programu. 
Kad joj se nađemo pred ekranom, u ono što nazivamo njezinom "koncentriranom modu", naginjat će se lijevo-desno ne bi li bolje vidjela. Jer ipak nismo toliko široki da zaklonimo cijeli ekran od 110 cm. Još.
Problem je što živimo u dvosobnom stanu a ona u drugoj sobi, gdje nema televizor, samo spava. Tako da navečer, dok ne ode spavati, ili nitko neće gledati TV ili će ga i ona pratiti.
A svi kažu da TV nije dobar za malu djecu. Ne toliko zbog očiju koliko zbog buljenja u dvodimenzionalne slike, psihomotorički razvitak i sličnih izraza koje nam je dječja liječnica podastrla.

10 mjesec

Dobili smo dadilju. Po dogovoru od početka godine oba roditelja rade ponovo 100% radnog vremena, dakle, treba nam netko tko će čuvati dijete dok nas nema.
Dobrovoljac - Prabaka.  Majčina baka.
Vitalna 70-godišnjakinja koja svakog nudi hranom i koju stalno moramo moliti da ne puni hladnjak stvarima koje nitko nema vremena pojesti i koja za nas troje + beba kuha kao za 5 osoba, unatoč tome što ručak od jučer (još sasvim jestiv) nije do kraja pojeden.

Bolesni smo. U roku od jedne večeri zakurila je na 39 celzijusevaca da smo je mogli koristiti umjesto centralnog grijanja.
Jadnica je bila toliko iscrpljena da je mirno dozvolila da joj stavimo hladni oblog na čelo. Naravno, baš tada smo ostali bez Paracetamol čepića pa je tata morao usred noći po gradu tražiti dežurnu apoteku.
Čim je temperatura malo pala, odmah je maknula oblog i počela mlatiti nožicama.
Igra s temperaturom trajala je skoro 3 dana, što joj svejedno nije smanjilo apetit a uporaba čaja popela se i preko litre dnevno.
Liječnica nije mogla naći pravi uzrok pa nam je dala specijalnu urinarnu vrećicu za nalijepiti između nogu kako bi dobili nešto urina za mikrobiološku pretragu.
No sudbina i nemirne nožice su htjele da vrećica ostane suha (a pelene se ne mogu cijediti) tako da od pretrage urina nije bilo ništa.

Najbolja pretpostavka uzroka su čak 4 zuba koja pupaju iz gornje vilice. Bolest je ostavila i neke kratkoročne posljedice. Iako nije više imala nikakve znakove bolesti, svejedno je bila kenjkava, nervozna i s ničim (osim u vrijeme jela) zadovoljna. Kao da nam je neko po noći zamijenio bebu. Već smo mislili da je vrijeme plaćanja zadnjih 9 mjeseci u kojem se na naše dijete zaista nismo smjeli potužiti.
A onda se pojavila konjica - iznenadna posjeta ženine/mamine sestrične i njezina dečka na povratku sa skijanja. Iako su htjeli ostati pola dana, na kraju su ostali tri.
U ta tri dana mala je procvjetala, igrala se do iznemoglosti i kružila okolo po rukama.
A najviše se smijala i htjela ići upravo muškom članu posjete.
Nakon njihova odlaska ostala je ona stara vesela beba.

Uz držanje za ruke hoda okolo.
Jest da nožice malo plešu okolo ali je to ipak hodanje.
A kad je u hodalici prva stvar prema kojoj ide je bežični telefon, čije postolje kod nas, za razliku od normalnih kućanstava, stoji prišarafljeno na zidu u visini od pola metra od poda, djelomično zaklonjeno kutnom garniturom. Ne jedanput sam malu pronašao kako nevino maše telefonom iz kojeg neki glas na španjolskom ili australskom engleskom promuklo viče "Hallo!?".
Srećom pa se tipkovnica da zaključati.
Što smo zaboravili reći baki koja je dva dana kasnije umalo kupila novi telefon jer "stari ne radi i samo pišti kad se gumbi stišču".