15. listopada - DAN SJEĆANJA NA NAŠE ANĐELE
(Dan sjećanja na djecu umrlu tijekom trudnoće ili nakon poroda)

Bit Dana sjećanja na naše anđele je da se pomogne obiteljima koje su doživjele prerani gubitak djeteta, da nauče živjeti s tim i nositi se s neizmjernom boli. Isto tako, cilj je da se u bolnicama osnuju stručni timovi kojima bi se majke mogle obratiti za pomoć, koja je u većini slučajeva neophodna. Nužno je da te žene, ako osjete potrebu, razgovaraju o svojoj boli i strahovima, te da nisu prepuštene isključivo sebi i svojoj obitelji u pronalaženju načina na koji bi prebrodili najteže trenutke.

Vrlo bitan faktor u cijelom tom procesu zacijeljivanja rana je da se društvo educira kako postupiti kada se susretnu u bližoj okolici sa slučajem ranog gubitka djeteta te da pokušaju suosjećati, shvatiti jačinu boli i tragediju tih obitelji. Vrlo važno je da društvo raznim izjavama, npr. „bit će druge djece", „tako je najbolje", „tako je htio Bog" ili „nije to još ni bilo dijete" i sl., ne prisiljava žene da tuguju u tišini.

Ako obitelji žele pričati o svom djetetu, ne treba ih gledati kao čudake s osjećajem nelagode. U tom slučaju i oni sami smatraju da je to nešto neprikladno i da je bolje da se o tome ne priča jer druge stavljaju u "neugodan" položaj. Društvo mora pokušati djelovati suprotno od one prve misli da je najbolje u takvim slučajevima držati se po strani i izbjegavati razgovor s tim obiteljima o njihovom gubitku, a sve zbog vlastitog osjećaja nelagode.

Naprotiv, čovjek mora prevladati vlastiti osjećaj nelagode i shvatiti da je takav gubitak jednak gubitku bilo kojeg drugog člana obitelji. Iako majka nije donijela dijete kući, te ga, na žalost, ukućani i prijatelji nisu vidjeli, jedan iskreni zagrljaj i izrazi poput „žao mi je", „kako si" , „ovdje sam ako trebaš nekoga za razgovor" mogu biti od velike pomoći.

Možda ima žena koje uopće o tome ne žele pričati, kao što netko ne želi pričati niti o jednoj vrsti boli, no ako ne pitaš, ne pokažeš malo više takta, NE MOŽEŠ NI ZNATI što osjeća. Društvo mora shvatiti i to da osim što te obitelji nose neizmjernu bol u srcu kao i svi oni koji su izgubili tijekom života nekog bliskog člana obitelji, uz sve to još su suočeni s krutom realnošću. Umjesto da dijete koje su nosili ispod srca donesu iz rodilišta u topli dom s osmijehom na licu, moraju ga odnijeti u grob i kući se vratiti uplakana lica, praznih ruku, slomljenih srca i uništenih snova.

Ova vrsta gubitka, kao i svaka slična tragedija, znatno utječe na obitelji, na ono što jesu i što će od toga dana biti.Društvo je tu da im pomogne shvatiti da ih ono što osjećaju ne čini (luđ)čudacima i da će rana s vremenom zacijeliti, ali oni više neće biti isti.

• Roditelji malih anđela NE ŽELE zaboraviti!
• Roditelji malih anđela NE ŽELE sažaljenje!
• Roditelji malih anđela ŽELE samo malo više taktičnosti i suosjećanja!

Mi roditelji želimo da postoji jedan DAN kada će se i drugi prisjetiti naših anđela i slaviti njihovo kratko postojanje i trag koji su ostavili u našim srcima. To nije samo neki dragocjeni predmet koji smo dobili, izgubili i s vremenom zaboravili da smo ga ikada imali.

Sljedeći cilj, ništa manje bitan, je da se tim ženama da pravo da se osjećaju majkama, da ne prikrivaju te osjećaje u sebi samo zato što nisu uspjele fizički potpuno se povezati sa svojim djetetom. Svako dijete je tijelo i srce majčinog tijela i srca, i to treba poštivati i priznati da ma kako život kratko trajao, zaslužuje da se slavi i da se poštuje uspomena na njega.

Isto tako, bit 15. listopada je da se tim majkama dopusti, kada se oporave od prvog šoka, da vide svoje dijete i da im se pruži mogućnost da odluče što će s njime.

Osim toga, bolnice bi mogle izraditi tzv. "memory boxes". To su male kutijice u koje lječničko osoblje sprema i čuva otisak stopala, djetetov pramen kose, slike s UZV-a i sl. Majke i njihove obitelji mogu na taj način sačuvati uspomenu na svog malog anđela ako to požele.

STATISTIKA:

U Sjedinjenim Američkim Državama svake godine oko milijun obitelji suočeno je s ovom vrstom gubitka. Prema National Center for Health Statistics svake godine u SAD-u

• 19.000 beba umre u prvih nekoliko mjeseci života
• 2% trudnoća završi rođenjem mrtvorođenčeta
• SIDS sindrom odnese 2.500 malih života godišnje
• 15-20% svih evidentiranih trudnoća završi pobačajem

Prema Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo u Hrvatskoj godišnje u perinatalnom razdoblju umre 350 djece. Najčešći uzrok smrti dojenčadi su određena patološka stanja vezana uz trudnoću i porod (55,5%) i kongenitalne anomalije (30,6%).

Među ostalim uzrocima (13,9%) najčešći uzrok je SIDS (Sindrom iznenadne dojenačke smrti) (3,3%). Najveći broj dojenačkih smrti događa se u prvim danima života i to:

• od 0 do 24 sata navršenog života..............23,7%
• od 1. do 6. dana navršenog života............32,7%
• od 7. do 27. dana navršenog života..........24,9%
• od 28. do 365. dana navršenog života.......18,8%

U 2004. godini od ukupno evidentiranog broja pobačaja, 17,5% odnosi se na spontane pobačaje, a 31,6% odnosi se na vanmateričnu trudnoću, mola hydatidosu i ostale abnormalne produkte začeća. Prema gore navedenom, svatko od nas zna nekoga tko je doživio jednu od ovih tragedija. Zbog toga, kada ovi zastrašujući podaci uđu u svijest nekolicine ljudi, možda se osnuju tribine i prikupe sredstva za osnivanje timova, edukaciju osoblja, bolje inkubatore, organizacijska i tehnološka poboljšanja u neonatalnoj intenzivnoj njezi i terapiji.

Sve to će pridonijeti boljoj antenatalnoj skrbi koja će smanjiti stopu mortaliteta i možda tada sve krene ka boljoj i ljepšoj budućnosti.

Idejna začetnica 15. listopada kao dana sjećanja je Robyn Bear koja je i sama imala šest pobačaja i koja je nakon svih tih bolnih iskustava uvijek naišla na nerazumijevanje svoje okoline i nedostatak adekvatne podrške.

Nakon šest pobačaja osjetila je potrebu da nešto pokrene, da mora postojati DAN kojim se i tim ženama priznaje status majki, dan na koji će obitelji s ostatkom svijeta veličati te male živote bez obzira koliko su kratko trajali. Robyn se povezala s Lisom Brown koja je i sama izgubila dvoje djece i zajedničkim snagama su odlučile nešto promijeniti i pokrenuti.

Tako je nastala organizacija „Octobar 15th" (www.october15th.com) koja se zalaže za pružanje pomoći obiteljima beba anđela u njihovoj boli i šalje poruku ženama da više ne moraju tugovati u tišini. Isto tako potiče ih da javno govore o svojoj djeci iako nisu fizički bile u dodiru s njima, kao i o svojoj boli koja je jekao i o svojoj boli koja je jednaka boli koju proživljava svako ljudsko biće kada izgubi nekog bliskog, nekog tko je utjecao na njegov život.