IZGUBITI RODITELJA I PARTNERA

Kako reći djetetu da mu roditelj umire, ili da je umro?
Kako vlastitoj djeci reći da njihov tata više nikada neće sjediti s nama za stolom, više nikada neće doći doma i reći "Honey, I'm home", više nikada neće leći na pod i igrati se s njima??? To je nešto o čemu nisam razmišljala i nisam željela razmišljati. Uvjek sam mislila da se takve stvari događaju drugima.

U 2004-oj sam doživjela dvostruki gubitak - gubitak mame i supruga.

Mama je umrla

Od mame sam naučila da sve što mi se dogodi u životu ima razlog, koji možda nikad neću shvatiti, ali ga moram prihvatiti i nositi se s tim. Najteže mi je bilo reći malom bratu, koji je tada imao nepunih 15 godina, da nam mama umire, a samo dva dana nakon toga reći mu da je umrla.

Nisam bila spremna sa 29 godina izgubiti mamu, niti prihvatiti da moja djeca izgube najbolju baku na svijetu. Nisam bila spremna, ali prihvatila sam i odlučila da moja djeca upoznaju svoju baku kroz mene, svog didu i ujake.

Znam koliko je moja mama patila tih zadnjih par mjeseci svoga života, znam koliko je voljela Isusa i da je za nju smrt bila spasenje. Na žalost, rak je metastazirao na mozak i zadnje dane nije bila svjesna tko joj dolazi u posjete, ali kad sam stigla na Rebro sa Kayom i sa svojom svekrvom moja mama nas je prepoznala i čak je na engleskom rekla: "My girls."
Dan nakon toga sam joj dovela Jacksona, pa je i za njega smogla snage mahnuti, a mene je samo tapšala po ruci. Znajući moju mamu, ona se odupirala smrti, da poživi dok mi ne stignemo, da se pozdravimo, da si bez rijeci kažemo toliko toga.

Dva dana nakon našeg dolaska u Zagreb, moja se mama preselila na nebo. Njen sprovod je bio slavlje njenog života. Krematorij je bio pun, a kad je klapa na kraju zapjevla "FALA" svi smo počeli pjevati. Kad mi je najteže, sjetim se njenih (posudila ih je od Balasevica) riječi "Mala, netko to odozgora vidi sve" i ne dam se.

Uz podršku svog supruga ostala sam u Zagrebu, da koliko toliko pomognem tati vratiti život u neku normalu. Mislav je imao krizmu u svibnju, pa upis u srednju školu, i znala sam da će me trebati. U hodu sam tugovala, Kaya i Jackson su bili mali i tražili moju konstantnu pažnju, s Johnom smo se čuli skoro svaki dan preko messengera, 14.10. je trebao doletjeti za Zagreb da se svi zajedno vratimo doma... Život je išao dalje.

Poznanstvo sa Johnom

John i ja smo se upoznali preko Interneta, krajem kolovoza 2000.
Ja nisam tražila muža, niti je on trazio ženu. Slučajno smo počeli chatati i nastavili do veljače 2001. kada ja odlazim raditi u Newport, Rhode Island. Odlazak u Ameriku sam planirala i prije nego sam njega upoznala, a poznanstvo s njim bilo mi je dodatni podstrek. Kad smo se napokon ugledali 17.3.2001. i jedan i drugi smo imali osjećaj da smo sada kompletne osobe.

Uskoro smo shvatili da ne možemo jedan bez drugog i ja sam se u svibnju preselila u Ohio. 11.7. smo se vjenčali. John je bio ovan, aj a lav - i dobro smo se slagali. Bio je jako nježan, strastven i romantičan na sebi svojstven način - skuhao bi mi večeru i servirao ju uz svijeće na papirnatim tanjurima da poslije ne bi trebao prati suđe.

Kayin i Jacksonov tata John

Kad je početkom prosinca 2001. John saznao da sam trudna, nije bilo sretnijeg muškarca na svijetu. Odmah je znao da ću roditi sina i da će se on zvati Jackson, po generalu Stonewallu Jacksonu. Toliko je bio sretan zbog toga da nisam imala srca više se pravdati s njim oko imena. I naš sinko se rodio 1.8.2002.

John je bio sa mnom na svakom pregledu i ultrazvuku, bio je sa mnom 19 sati u rađaoni, mazio me, bodrio. Kad su doktori odlučili da ipak moram na sekciju, bio je sa mnom u sali i držao me za ruku.

Sto reći o Johnu kao ocu? Razigran, pažljiv, brižan, nježan, duhovit. Mijenjao je pelene, kupao Jacksona, igrao se s njim. Hranio ga jr kad smo počeli s kašicama. Jedino što se po noći nije ustajao, ali to nisam od njega ni očekivala - jer koliko god da je bio dobar, nije mogao dojiti našeg bebaća.

Ostavši (neplanirano) trudna s Kayom, malo smo bili u shocku. Nakon inicijalne nevjerice nastupila je velika sreća. A još kad su nam na ultrazvuku rekli da je cura, nitko nije bio sretniji od nas.

Odlazak za Hrvatsku i planovi za budućnost

Zbog jako skupog Jacksonovog poroda, odlučili smo da Kayu rodim u Zagrebu. To je isto bila sudbina, jer da nisam došla roditi u Zagreb, moja mama ne bi provela svoje zadnje ljeto sa svojim prvim unukom i ne bi nikada upoznala svoju dugo željenu unučicu.

Nakon poroda, John je došao po nas u Zagreb i vratili smo se u Ohio. Počeli smo planirati da sljedeće godine kupimo kuću, da ja otvorim obrt koji će mi omoguciti da uz svoje dvoje djece čuvam još nekoliko. Nekoliko dana prije Kayinog krštenja saznala sam da je mamin tumor u stvari non-Hodgkin limfom i da se ne zna koliko će dugo živjeti.

John mi je bio potpora u mojoj tuzi.
Pomagao mi je oko djece maksimalno - a pomogao mi je donijeti odluku da odem s djecom u Zagreb i budem bliže mami. Kad je mama umrla podržao me u odluci da ostanem pomoći tati i braći. Svaki put kad bi se čuli na telefon, pričali bi prvo o klincima, o nama, a onda o Johnovom preseljenju u drugu firmu, o traženju terena za kuću.

Johnova depresija i smrt

Budućnost se činila tako lijepa. Naš zadnji razgovor je bio o Johnovom putu za Zagreb, o tome da očekuje odgovor u vezi novog zaposlenja, o mom autu koji je trebalo popraviti prije nego se vratimo.

Međutim sudbina nije htjela da bude tako. Johnova depresija je uznapredovala, a on je to krio od svojih roditelja i mene. Stres na poslu je bio toliki da se on više nije mogao nositi sa time. 30.9. moj John si je oduzeo život. Ne kažem 'pocinio' samoubojstvo, jer se zlocin 'pocinjava' - a samoubojstvo nije zlocin. Samoubojstvo je trajno rješenje za privremeni problem. Iskreno, ne sjećam se većine vremena izmedju telefonskog poziva Johnove mame i mog odlaska za Ohio.

Djecu sam odlučila ostaviti u Zagrebu jer su bili mali (Kaya 13 mj. a Jackson 2 god.) Nisam im ni rekla što se dogodilo, nisu bili svjesni. Taj mučni razgovor sam ostavila za kasnije, jer ni sama nisam vjerovala da Johna više nema.

Kad sam stigla u Cleveland, Johnovi roditelji su me zagrlili i plakali smo svo troje. Nitko nije krivio nikoga, bili smo neizmjerno tužni da nam nije rekao koliko mu je teško. Put od aerodroma do doma je prošao u prevrtanju naših zadnjih razgvora s Johnom, traženju znakova... Život bi trebao ići dalje, ali kako? Johnovi roditelji moraju pokopati sina, ja svog muža, oca svoje djece. Znala sam da ja tu činjenicu moram i mogu prihvatiti, možda ne od jednom, ali korak po korak, dan za danom.

U tome mi je puno pomogla ljubav i podrška mojih svekra i svekrve, braće, prijatelja, rodbine, a i osjećaj prisutnosti moje mame. Bez te podrške ne bih bila u stanju sjediti sada i tipkati vam svoje/naše iskustvo. Hvala vam!

Povratak u Zagreb

Nakon povratka u Zagreb polako sam počela pričati djeci da je i daddy John na nebu sa bakom Nedom. Jackson je tek prošlo ljeto shvatio što znaci imati, tj. nemati tatu, a Kaya jos uvijek ne shvaća.

Jackson ima tisuću pitanjao tati, o smrti, o nebu, o anđelima. Božjom providnošću imam inspiracije za te odgovore, a nekad imam osjećaj da mi ih i mama i John šapću... Moram priznati da sam neke i 'ukrala' iz Disneyevih crtica: «Kralj lavova» mi je dao ideju o zvjezdama i pričanju sa svojim dragima koji su na nebu. Kroz «Legendu o medvjedu» Jackson je shvatio da su i mrtvi u duhu s nama.

Koliko se mudrosti krije u tom mom malom mišu. Neku je večer Jackson izašao na balkon i kaže mi: "Mama, gledaj onu divnu zvijezdu pokraj mjeseca. To je moj daddy. Gledaj kako je lijep." Okrene se nebu i kaze "Daddy, mi smo ti tu. I mi smo lijepi. Mi smo familija." Grlo mi se stegne, suze krenu, ali moram se smješiti jer moj miš zna da je tata s nama bez obzira što nije uz nas.

Kayi isto pričam o tati, ali ona ga se ne sjeća i nadam se i molim da će i ona kao i Jackson prihvatiti činjenicu da tate nema, ali da je u našim srcima. Onako kako to samo mali mudraci znaju složiti u svojim glavicama.

Morat cu odgovoriti na mnoga pitanja

Za sada, oni ne znaju kako je tata umro. Premali su. Jednog dana će saznati istinu i već sada se spremam na taj dan. Nadam se i vjerujem da će i tada John i moja mama biti uz mene - da mi šapću kako im reći istinu a da se ne ljute na tatu, da ga se ne srame.

Znam da će biti teških dana, suza, bijesa, da će biti dana kad neću znati što da im kažem, ali isto tako znam da ćemo nas troje sve to prebroditi - uz pomoc odozgora.

Nemam recept kako, ali znam da moram i da mogu svojoj djeci pomoći da prihvate činjenicu da je tata na nebu, da ih voli, čuva, pazi, da je ponosan na njih i da je najsretniji tata na svijetu. Jer baš on je Jacksonov i Kayin tata, koji ih beskrajno voli bez obzira na sve.

Napisala: Matea

Ovaj članak možete komentirati na forumu >>