11 mjesec

Ima puna usta zuba. Gore njih 6, dolje šeretski vire 2 komada.

Bebini ciljevi u životu su jelo, igranje i naučiti kako održati samostalno ravnotežu na dulje od 5 sekundi. Otkrila je novu igru; prvo se treba ustati a onda nagnuti unazad i pustiti da gravitacija učini svoje.

No lukava je jer to radi samo kad je neko iza nje ili kad stoji na nečem mekanom, recimo na našem krevetu. Kad to izvodi na podu, obavezno pogleda je li netko iza nje i pazi na nju i ako skuži da nema nikog, neće se pustiti.

Brižni tata je na sve utičnice nadohvat djeteta instalirao osigurače da dijete ne bi gurnulo prstiće ili kakav predmet u njih. Iako još nikad nisam čuo da je neko dijete na takav način nastradalo od struje iz utičnice, unatoč činjenici da mnoga djeca unutra guraju i prste, i predmete i male kućne ljubimce.

Svejedno, bolje spriječiti nego liječiti.

U svakom slučaju, sad mi imamo problem koristiti te utičnice jer utikač treba prvo postaviti okomito, osigurač u utičnici skupa s utikačem okrenuti vodoravno i tek onda gurnuti. Osim ako se pri tom postupku osigurač nije slučajno vratio u početni položaj. Za korištenje električnih aparata kod nas treba imati mirnu ruku i dobru koordinaciju pokreta.

Kao pravo žensko (sad će me netko nazvati šovinistom) rado zalazi u kuhinju, nošena ili sama sa hodalicom. I obvezno stane ispred pećnice i ogledava se u staklu. Narcisoidna mala.

Jedna od njoj trenutno najdražih igara je jedna od verzija "sad me ima, sad me nema". Mama (tata, prabaka...) se sakrije iza nečeg, recimo ormara, i onda se svako malo pojavljuje uz neki uzvik, obično "Kukuc!" Mala vrišti od veselja svaki put kad nas vidi a ako je u hodalici ide polako prema mjestu za skrivanje pa kad se pojavimo vrišteći/smijući se trči nazad i tako nekoliko puta.

12 mjesec

Napredno moje malo, napokon je propuzalo.

A sve u naporu da što duže sama stoji. Jer da bi došla do stojećeg položaja mora naći pogodni oslonac za držanje. A da bi do pogodnog oslonca došla, morala je naučiti puzati.

Pa sad niti jedan pomični predmet u visini od 70 cm od poda, što uključuje ladice, ormariće i audio-video uređaje nije više siguran.

Skužila je da je DVD-Player povezan s televizorom pa u svakoj mogućoj prilici pritišće gumbe za uključivanje ili za otvaranje ladice. Pri tome gleda u televizor jer zna da pritisak na gumb na playeru znači promjenu slike na TV-u. Moja mala fizičarka otkriva zakon o akciji i reakciji.

Na što mi reagiramo akcijom seljenja opasnih, lomljivih i skupih predmeta u više sfere koje su joj još van dohvata, dakle na visinu od najmanje metar od poda. Ostavili smo joj kazetofon, aparat koji je početkom 90-ih koštao 300€ a sad skuplja prašinu ali kako nije uključen u struju nije joj zanimljiv.

Zašto svako buđenje po noći mora biti objavljeno njakanjem i plačem? Zar se ne može jednostavno okrenuti na drugu stranu i ponovo zaspati?  Nego se roditelji moraju dići pa joj dati dudu ili piti čaj. Nakon čega ona za 30 sekundi zaspi nazad.

Glavno da se moramo ustati iz tople postelje, onako sneni možda i nagaziti na neku igračku s barem jednim oštrim bridom, lupit nožnim palcem u kakav komad namještaja i tek po nezaustavljenom plaču shvatiti da duda ima umirujući efekt jedino ako se stavi bebi u usta ali ne kad joj se gurne u uho, vrat ili pazuh.

Tu i tamo iznervirani i bunovni roditelji nakon N-tog dizanja odluče glasnogovornicu staviti sebi u krevet gdje se ona raskomoti tj. okrene poprijeko u krevetu. Pa mami gura glavu u leđa a meni petu među rebra.

Ukoliko se prva probudi, probuditi će i nas: mamu vučenjem za kosu a mene guranjem prstiju u usta.

Fascinirana je mojim ustima. Osim što su velika i rijetko kad zatvorena, voli gurati kažiprst u njih i ispitivati moje zube. Što je i meni bilo zabavno sve dok jedanput nisam ugledao isti taj prstić do drugog članka duboko njoj u nosu kako marljivo kopa.

Autor: Aris. S. Prahasto