Kako ubiti plavušu u 1.1/2 potezu

Ljudi kažu da su djeca dar božji i najveća radost na svijetu. Khm da. Možda njihovim roditeljima. Ponekad.

Prosinac je. U Zagrebu. Temperatura je oko 15 (Celzijevih naravno, da ne bih možda ponavljala ubuduće). Kao osoba naviknuta na cijelogodišnje sunce, u Zagrebu bježim iz kuće kad se nazire makar jedna traka (sunca afkors), a gdje ne bi kada je temperatura skoro 15 i to u prosincu.

Odredište Maksimir, Vidikovac.
Ugnijezdim se s mužem na klupicu, dijete pošaljem da trčkara oko nas, naručim kavu, zapalim cigaretu i opustim sve mišiće a napose guzne (oni su najumorniji od sjedenja pred kompjuterom pa ih povremeno treba malo odmoriti na drvenoj klupi) iščekujući toliko potrebnu kontemplaciju.

A onda je počelo.
Proces zvan «Kako ubiti plavušu 1.1/2 potezom»

Prvo sam primjetila da je Maksimir nažalost pun (da, tek sad i da, ne znam zašto me to toliko iznenadilo), a onda nakon prvog uvučenog dima cigarete osjetila sam kako mi netko nateže zadnji živac, rastežući ga poput žvakaće. Nimalo ugodan, dapače piskutavo-kreštav glas sa susjednog stola najednom je probio oklop tišine koji sam izgradila oko sebe:

-Saraaaaaaaaaaaaaaaaa !!!!
-Saraaaaaaaaaaaa lijepo sjed' na toj stol'ci !!!
-Saraaaaaaaaaaa, ne ljuljaj se prol't ćeš sok !!!
-Saraaaaaaaaaaaaaaaaaa, zal't ćeš se sokom, paz' kako piješ !!!
-Saraaaaaaaaaaaaaa, nemoj sine vrištat probud't ćeš sestru !!!
-Saraaaaaaaa, umukni !!!
-Joj majko bože, stara moja šta ako joj dam ovu sviral'cu, šta misliš oće prestat'?
-Ne znam sine, a ti probaj.

[Proces «KUP 1.1/2 P" go!]

Tanananananananananana-nanana
Tanananananananananana-nana-nanana
Sviralica «mejd in čajna» by netko tko najiskrenije mrzi djecu, roditelje i ljude općenito i ne trudi se to sakriti - ispušta orijentalno-narodnjačkeallaceca tonove koji paraju i uši i zrak i ozon i atmosferu (i što ide nakon toga?) i nema ni najmanju namjeru doći kraju.

Osjećam, ma vraga osjećam, vidim ga, vidim taj svoj posljednji živac nategnut do krajnje granice izdržljivosti, gledam ga, puknut će, vidite to?
Vidim najednom i male kineze u narodnim nošnjama kako preskaču preko mog živca, broje «jen, dva, tri», gaze po njemu, zapinju, mene boli....jao!

10-ak minuta kasnije (o nek se samo netko usudi pitati zašto nisam otišla. Neću, ne želim, ostajem tu dokle god ima sunca, NITKO mi ne može zabraniti pijenje kave u Maksimiru, u Zagrebu, u prosincu, na temperaturi od 15 stupnjeva) nesretno djevojče konačno stišće drugi gumb na svojoj iritantnoj sviralici. Kreće dobro poznata melodija no ovaj put u orijentalnoj verziji:

Đinglbeeeeeeeeeeeeeelz, đinglbeeeeeeeeeeeelz, đingl-ol-d-vej...
O moj bože, gospe moja i svi sveci (svece uvijek zazivam samo kad mi je teško, priznajem,  moj grijeh, moj grijeh....)
Jeste li možda čuli ovu veselu božićnu pjesmicu u obradi «Vatrogasaca»?
Morate - jednostavno je za krepat od smijeha.

No ovo, ovo je ubojstvo za uši, za sluh i za sve organe, smrt za svakog čovjeka starijeg od 2 godine (ne muljam, moj četverogodišnjak koji se jadan vratio za stol taman kad je krenula pjesmica, šokirano me pogledao i upitao «mama smijem li molim te uzeti curici ovu sviralicu i baciti je u jezero»?)

Da vas ne bih maltretirala i dalje (a zapravo sam u dilemi, naime bol je uvijek lakša za podnošenje kada je podijeliš s nekim) reći ću vam samo da je sviralica svirala još 15 minuta, Sara je prolila sok, zalila haljinicu, sestrica se probudila, mamica je popušila 4 cigarete i otkačila kad joj nisu dozvolili da popuši i petu, sestrica se očito ukenjala jer sam se ja umalo onesvijestila od smrada kada su to djetešce izvadili iz kolica, bebica je pojela kašicu (kunem se da ću jednom reagirati na hranjenje dvomjesečne bebe kašicom «piletine u francuskom umaku» makar me odveli u Vrapče), Sara je prolila bakinu kavu, Sara je pala i oderala koljeno, mama je opet pripalila cigaretu, baka je frknula nosom kada ju je Sara zamolila da joj dobaci loptu, sestrica je glasno podrignula, Sara je prolila vodu, sestrica je zaspala, Sari je bilo dosadno pa je počela plakati, sestrica se opet probudila i počela vrištati, mama je i službeno popi****, pozvala konobara, platila račun a onda je (meni) zasjalo sunce. Ustale su i otišle.

Pažljivo sam gledala u njihovom smjeru u strahu od možebitnog povratka, čak sam pozorno proučila stol i sve oko njega iskreno se nadajući da neću pronaći nekakvu stvar zbog koje bi se možda mogle vratiti. Zapravo me čudi da nisu djecu zaboravile, koliko su nonšalantno ignorirale svaku molbu starije i plač ove mlađe.

Razumijem kako je to kada ti se klinci popnu na glavu (ja sam imala i doslovnih slučajeva), ja bih da mogu izglasala deklaraciju po kojoj bi svaki roditelj (odnosno mama) makar jedan sat u tjednu MORAO imati samo za sebe i za svoje gušte, no ono što me iritira je kada roditelj odabere taj jedan sat, stavi ga u subotu prijepodne u Maksimir i povede sve svoje frustracije, čangrizavost, umor i nesanicu, zajedno sa izvorom problema (u ovom slučaju maloljetnom, zahtjevnom i hiperaktivnom djecom) i sjedne se pokraj mene.

Baš sam bahata, zar ne?
Reći ćete «tko ti je kriv kad imaš tako dobro dijete». :D
Khm da.
Moje dijete ima 4 godine, već se naučio ponekad zaigrati sam sa sobom, može mu se zaokupiti pažnja slikovnicom ili «ninjama» no znate, bio je i on mali.
Išli smo i mi u Maksimir subotom prijepodne.
Bio je i on nestrpljiv, čangrizav, hiperaktivan i zahtjevan - no u tom slučaju smo se ili igrali s njim, ili trčali s njim, ili se šetali s njim - ili smo ga u krajnjoj liniji ostavili baki na sat vremena a ja i njegov tata iskoristili to vrijeme za pijenje kave u miru.

Ja zaista nikada neću razumjeti roditelje koji se tako ponašaju.
Onak, zar im nije neugodno? Na stranu sad činjenica da su klinci takvi kakvi jesu (svi mi to više manje razumijemo), no kako im jednostavno nije neugodno sjediti, pušiti i piti kavu dok im djeca teroriziraju prostor veličine omanjeg stadiona?
Zar im je stvarno do neba ravno to što ih ljudi gledaju kao uljeze moleći se u sebi da odu što prije.

Zapravo, fućka mi se za njih, žao mi je samo njihove djece. Djetinjstvo je samo jedno i tužno je ako ga provedeš gledajući u živčanu mamu koja samo pije, puši i histerizira. Zato dragi moji roditelji, odvojite jedan sat u tjednu samo za sebe, odite na kavu, u šoping, u šetnju, napunite si kadu i ošišajte konačno te nokte na nogama da vas čizme ne žuljaju i budite sretni roditelji svojoj djeci.

A ako slučajno u Maksimiru vidite jednu plavušu koja kontemplira sa bilježnicom i plavom penkalom na medeke, slobodno me pozdravite i pridružite mi se. Ako je to jedini slobodni sat koji imate i na kojeg ste morali povesti i djecu, ja ću ih rado pričuvati dok vi pijete kavu.