Postporođajna depresija

Majčinstvo je predivno iskustvo i najljepši osjećaj na svijetu, vjerujem da to nitko ne može i neće osporiti. Uvijek ga povezujemo s lijepim i ugodnim pojmovima, asocira na toplinu i ljubav no ono definitivno ima i drugu stranu priče, onu o kojoj se rijetko govori.

Tijelo svake žene u trudnoći i nakon poroda prolazi kroz ogromne fizičke i psihičke promjene koje često nemaju veze s ugodnim i lijepim iskustvima. Jedna od najtežih i najgorih «posljedica» trudnoće jest postporođajna depresija. O njoj se uglavnom ne priča, neće vam je spomenuti tokom trudnoće, ni na porodu a najčešće ni nakon poroda, kada se u pravilu javlja. Prosurfali smo internetom u potrazi za informacijama i sakupili neka od iskustava koje su žene podijelile sa nama sa željom na sastavimo tekst koji će vam makar malo približiti pojam PPD i otkriti da ona, iako nažalost jedna od najtežih trauma nije rijetkost i nije nešto što se dešava nekom drugom.

Istinite priče:

1. «Iako sam imala nepunih 20 godina trudnoća me nije zatekla, bila je očekivana, željena i planirana. Porod je prošao u redu, konačno sam zagrlila svoju toliko željenu bebu i jedva čekala sekundu kada ću napustiti bolnicu i moći u miru, u toplini svog doma uživati s obitelji. No ono što me čekalo na povratku iz bolnice u toj toplini doma nitko mi nije spomenuo. U jednom trenu sam ležala na krevetu promatrajući svoju divnu bebu, najsretnija na svijetu zbog činjenice da sam mama a u drugom trenu sam histerično vrištala od bijesa, tuge i nemoći. Ni dan danas ne znam objasniti razloge zbog kojih sam se u tim momentima osjećala tako tužno, bespomoćno, nevoljeno i apatično.

Pomoć u obliku mame i svekrve sam imala samo prvih tjedan dana no srećom, muž je sa mnom bio puna dva tjedna. Srećom, jer da sam kojim slučajem bila sama, vjerojatno danas ne bih bila tu gdje jesam. Kroz maglu se sjećam te večeri, bebinog vrištanja, mog straha i frustracije jer mu nisam znala pomoći i osjećaja kojeg sam osjetila prvi put u životu a koji je bio tako ružan i tako nezamisliv, posebno kada ga se sjetim s ovolikim odmakom. Držala sam svoje malo uplakano djetešce na rukama i željela ga baciti o zid, riješiti ga se, željela sam da nestane, da me ostavi na miru, da prestane vrištati i da se sve vrati na staro, da sam opet ona normalna žena bez bolova, šavova, strija, umora....

Osjećala sam neopisivu potrebu nauditi svom djetetu no umjesto toga, kao zvijer usred borba koja najednom ugleda novi plijen, sinula mi je nova ideja, ostavila sam ga na krevetiću, izašla na balkon i čvrsto odlučila skočiti sa ograde kako bih nam svima prikratila muke. Možda i bih, da nije bilo muža koji me vratio nazad u kuću, koji me grlio i tješio satima i danima nakon toga i koji je pazio na mene kao nitko do tad. Moja PPD je srećom prošla lako kako je i došla, jedan dan kao da se sve posložilo, sjelo na svoje mjesto, shvatila sam da ne moram sve odjednom, da kuća i posao mogu pričekati a da je moj jedini zadatak biti smirena, sretna i zadovoljna mama. Jednom kada sam se smirila, smirila se i beba, a ja sam tek mjesecima kasnije shvatila što me zapravo zadesilo.»

2. «Iza prvog poroda bila sam slomljena, fizički i psihički. Najviše zbog toga što sam nakon poroda dobila čitav niz komplikacija, nisam se mogla normalno brinuti o djetetu, bespomoćno sam ležala 7 dana u temperaturi preko 40, nekoliko puta se onesvjetila čim bih se pokušala podignuti. Moja mama se brinula o bebi, ja sam ostala bez mlijeka, jednostavno kao da se sve negativno skupilo odjednom. Bila sam nakon toga u depresiji, plakala sam bez nekog razloga, MM nije znao više što bi sa mnom. Onda je odjednom sve prestalo, smirila sam se i život je ušao u svoju lijepu kolotečinu. Depresije kao da nikad nije ni bilo.»

3. «Ja sam bila u čudnoj situaciji. Kad sam ostala trudna, točnije kad sam shvatila da sam trudna, pala sam u depresiju koja me pratila do mjesec dana prije poroda. Tek onda sam malo došla sebi. Kad sam rodila bilo mi je super ona 4 dana u bolnici ali kad sam došla doma stislo me sa svih strana. Posesivnost prema djetetu, bila sam ljubomorna kad god bi ju netko primio, svekrva mi je pomogla kako god je znala, nikada joj to s ničim neću moći vratiti ali ja sam bila tako bolesno ljubomorna da to nije bilo normalno.

Samo sam plakala, beba nije htjela jesti (nisam ju mogla dojiti), patronažna me jednom optužila da ju tučem zato što je plakala svaki put kad je ona došla, kad sam joj se požalila da neće na cicu rekla mi je da me dijete ne voli i da me ne može voljeti ovakvu depresivnu, da ju ja volim da bih se smirila i slične gluposti. Kad mi je sve to izgovorila došlo mi je da prvo nju ubijem a onda sebe. Kad je otišla i kada je MM došao doma nisam mogla govoriti koliko sam plakala i kad sam mu rekla što se dogodilo, nazvao je njen dom zdravlja, dobio nju i rekao da joj ne padne na pamet ikad više doći ...Ona me najviše pogodila, jednostavno ne razumijem kako mi je osoba njene struke to mogla to reći. Te njene riječi su me "držale" pola godine, mislila sam si da je bila u pravu svaki put kad nisam mogla smiriti bebuali nakon pola godine prestalo je. Trebala sam ići doktoru ali nisam. Ja ne samo da sam bila u depresiji godinu dana nego sam od osobe od koje sam očekivala razumijevanje dobila hladan tuš.»

4. «Ja sam imala neugodno iskustvo nakon poroda. Trudnoća i porod su prošli ok, bez ikakvih problema. Veselila sam se novom malom biću i promjeni koju mi donosi. U bolnici sam se osjećala vedro i dobro i jedva sam čekala doma. Ali problemi su počeli prvog dana kad sam došla doma. Imala sam osjećaj da mi ništa ne ide od ruke. Dojenje nije profunkcioniralo, a toliko sam se trudila, pokušavala, provodila sate i sate s bebom na prsima. Imala sam osjećaj da stalno plače. Ništa mi nije uspjevalo - nisam ga mogla nahraniti, nisam ga mogla umiriti.

Osjećala sam se kao u zatvoru, psihički i fizički. Mislila sam da se ne smijem maknuti od njega, jer je u potpunosti ovisan o meni. Imala sam osjećaj da moram nešto slomiti u sebi i da se ja moram promijeniti da bih prihvatila ovaj novi život. Bilo me strah ostati s njim na samo. Hvatao me očaj kad bi se probudio i zaplakao, bila sam nesigurna i nisam imala osjećaj da ga poznam dovoljno da znam zbog čega plače i da li ću ga ikada moći umiriti. Raspoloženja su mi skakala, od opuštenosti i samopouzdanja do očaja i plača.

Trajalo je 5-6 tjedana nakon poroda. Nestalo je samo od sebe, točnije kad su se neke stvari posložile. Pomirila sam se s tim da ga dojim uz nadohranu na bočicu. Prihvatila sam da galama koju proizvodi je dio toga što znači biti beba, to ne znači nužno da je nesretan ili da ga nešto boli. U ovoj ranoj fazi treba jednostavno paziti da je sit, suh i voljeti ga. Sad kad pogledam na to nedavno razdoblje svog života mislim da sam platila danak hormonima i neiskustvu. Nisam znala što znači imati i brinuti se za malu bebu. Mislim i vjerujem da će s drugim djetetom biti lakše. Kako god, to je bilo najteže razdoblje mog života»

5. «Startalo je 2 tjedna nakon poroda kad mi je patronažna sestra ružnim riječima rekla da zbog mene i mog nevaljalog mlijeka dijete ima zelenu stolicu i pada na težini. Prestala sam ga dojiti i osjećala sam se užasno jadno jer nisam "prava mama". Još sam čitala knjige u kojima se bezbroj puta ponavljalo da se dojenjem postiže bliskost s djetetom, ona prava i mislila sam da je mom svijetu kraj. Mlado, ludo i neiskusno...

Nekako sam to zatomila ali izašlo je na vidjelo kad sam došla do rastave braka(skoro), tad sam završila i kod psihijatra koji je utvrdio da je to postporođajna depresija, i da u tome leži razlog. Hvala Bogu, ta mi je doktorica stvarno pomogla da shvatim da nisam ja kriva i da se iz toga izvučem»

Trudnoća i porod:

Tokom trudnoće, razina dvaju ženskih hormona, estrogena i progesterona ubrzano raste. U prva 24 sata nakon poroda razina ovih hormona naglo opada i vraća se u svoje prvobitno stanje. Znanstvenici smatraju kako je upravo ova nagla promjena hormona «okidač» za depresiju, jednako kako manje promjene u razini hormona mogu utjecati na promjene raspoloženja tokom menstrualnog ciklusa. Također, opadanje razine tiroidnih hormona koji pomažu u regulaciji metabolizma utječe na brži razvoj depresije.

Porod je jedna od najvećih trauma i stresova, kako za majku tako i za dijete. Promjene koje se dešavaju u tijelu i izvan njega, strah i panika (posebice ako se radi o prvom porodu), kroničan umor i iscrpljenost, sve su to razlozi koji ostavljaju traga kako na tijelu tako i na psihi majke i djeteta.

Baby blues:

Uz navedene hormone, nakon poroda mijenjaju se i količina krvi u tijelu, krvni tlak i imunološki sustav. Sve ove promjene utječu na fizičko, psihičko i emocionalno stanje žene pa ni ne čudi pojava naglih promjena raspoloženja i u krajnjoj liniji depresije.

Većina se žena prvih 10-ak dana nakon poroda osjeća čudno, zbunjeno i podložne su promjenama raspoloženja koje idu iz krajnosti u krajnost, od euforičnog osjećaja sreće i blaženstva do potpune apatije i bezvolje. Ovih 10-ak dana «blagih» promjena raspoloženja poznatiji su kao «Baby blues» i zahvaćaju oko 90% novopečenih majki.

Postporođajna depresija - PPD:

O postpartum odnosno postporođajnoj depresiji rijetko se govori i slobodno možemo reći da je još uvijek svojevrstan tabu. Mnogo ljudi ni ne zna za nju, a ako su i čuli, vjerojatnost da su je pogrešno protumačili je velika. Postporođajna depresija je, kako i sam termin govori, depresija koja pogađa isključivo žene, odnosno majke. Najčešće dolazi bez dijagnoze ali je ekstremno ozbiljan problem koji zahvaća oko 80 % žena.

Velika je razlika između «Baby bluesa» i PPD. Baby blues najčešće se javlja prvih dana nakon poroda i prolazi sam od sebe unutar nekoliko dana do tjedan dana, dok se PPD može pojaviti bilo kada unutar prve godine od poroda.

Kako prepoznati PPD?:

Simptome PPD možemo najjednostavnije definirati kao nezainteresiranost za ono što se dešava oko nas.

-Promjene prehrambenih navika - najčešće manjak apetita no ponekad i iznenadna glad koja rezultira prežderavanjem
-Nedostatak energije - za razliku od normalne, žena pod PPD najčešće ima puno manje ili uopće nema energije
-Problemi sa spavanjem - u nekim slučajevima može se javiti nesanica dok s druge strane imamo problem pretjerane potrebe za snom
-Osjećaj krivnje - potpuno neopravdan ali jedan od prvih i najčešći simptom PPD
-Osjećaj manje vrijednosti - kao i kod osjećaja krivnje
-Bespomoćnost i pesimizam - bez obzira na sve, žene u PPD se najčešće ovako osjećaju
-Razdražljivost i «kratak fitilj» - suprotno normalnom, žene u PPD planu bez nekog posebnog razloga i zaista ih bilo što može iziritirati.

Najozbiljniji simptom PPD je želja majke da naudi sebi ili djetetu. Žena koja pati od teške PPD u stanju je počiniti samoubojstvo ili čak oduzeti život svome djetetu. U slučajevima kada se ovakvi incidenti dese unutar 6 mjeseci od poroda, slučajevi se i službeno vode kao produkt PPD.

Što vodi postporođajnoj depresiji?

Mnogo je razloga koji vode do PPD, žene koje su već imale PPD imaju puno veće šanse od ponovnog oboljevanja nego one koje je još nisu imale. Žene koje su već ranije imale neke oblike depresije sklonije su PPD. Također, žene koje imaju teške i problematične predmenstrualne cikluse imaju šanse za PPD. Ako žena živi u lošoj bračnoj zajednici ili je samohrana majka te nema oslonac i podršku nakon poroda također može imati PPD. I na kraju, ako su okolnosti u trudnoći i na porodu bili ekstremno stresni, kao što je na primjer prerano rođena beba, velika je šansa da će žena oboljeti od PPD.

Kako liječiti PPD?

Nitko vam ne može reći koliko će trajati PPD, sve ovisi o «težini» depresije, vašem stanju a i mnogim drugim okolnostima. Ono što je najvažnije jest osigurati miran život i pomoć prvih 40 dana od poroda poznatijih pod terminom «babinje». Izuzetno je važno da makar prvih 10 dana netko uvijek bude uz mamu i bebu, zlu ne trebalo. Mnoge se žene osjećaju sjajno, spremno i pune energije, no nitko vam ne može garantirati da se taj osjećaj preko noći neće promijeniti i otići u krajnost koja će rezultirati postporođajnom depresijom.

-Ne ustručavajte se tražiti pomoć, prinova u kući jest nešto najljepše što se može desiti jednoj obitelji no ujedno je i najveći stres i najčešće mijenjanje života iz temelja.
-Odvojite vrijeme za sebe svaki dan i nemojte zanemariti svoje navike i hobije. I samo 15 minuta dnevno uz dobru knjigu na primjer, može vam pomoći da se opustite i napunite baterije.
-Prošetajte svaki dan, bez obzira na vremenske uvijete, ako i ne možete povesti vašu bebu sa sobom, otiđite na zrak sami da se osvježite i promijenite ambijent.
-Okružite se ljudima koje volite, čak i ako mislite da će vam netko treći samo smetati i rušiti obiteljski sklad. Mi znamo da vam nitko osim vaše bebe i muža nije potreban no neko vrijeme provedeno u ugodnom razgovoru s nekim drugim ne može vam odmoći.
-Pišite dnevnik. Osim što može biti dobra terapija i «vreća za box» (znate i sami da papir trpi sve), jednom u budućnosti izmamiti će vam osmijeh na lice kada se sjetite prvih dana vaše bebe.
-Zanemarite sve kućanske poslove i obaveze na neko vrijeme. Neispeglan veš neće nikud pobjeći, kao ni prašina iza televizora, a jednom kada se okrenete i pogledate unazad, ne želite vidjeti sebe za štednjakom nego u blaženom zagrljaju s vašom bebom. Zamolite za pomoć mamu, svekrvu ili nekog trećeg da na neko vrijeme preuzme brigu oko kuhanja i ćišćenja a vi se u potpunosti posvetite sebi i svojoj bebi. Na kraju krajeva, trebat će vam neko vrijeme da se uhodate i ulovite ritam vaše bebe.
-I na kraju, ukoliko sami osjetite da je vrijeme za uzbunu , da je PPD prejaka, da imate suicidalne misli ili želite nauditi djetetu, ne oklijevajte ni trenutka, javite se svome doktoru ili patronažnoj sestri, oni će najbolje znati što učiniti i kako vas izliječiti.

PPD se najčešće liječi ljekovima, razgovorima sa psihologom ili grupnom terapijom.

Članak možete komentirati na forumu.