Već dugo vremena tražim snagu i volju da napišem jednu priču o sebi . Zapravo imala sam namjeru to već odavno, ali završetak 2006. godine i početak Nove 2007.  za mene je bilo poput okretanja nove stranice u životu. Nadam se da će moja priča pomoći svima vama koji živite u nadi da se bolest događa u starosti i uvijek nekom drugom.

Jeste li znali da u Hrvatskoj svake godine od raka dojke oboli 2500 žena i da je to najčešći zloćudni tumor u hrvatskih žena?!

I ja sam ušla u statistiku i nalazim se u ovih 2500 žena koje su u 2006. godini oboljele od raka dojke i to samo s 30 godina.

Prije 2 godine rodila sam svog tako željenog sina Dinu. Išli smo na 2 postupka IVF/ICSI i iz drugog puta nam se posrećilo. Nakon lijepe trudnoće rodila sam carskim rezom, a dojila sam ga punih 16 mjeseci. U ljeto 2005. godine polako smo prestali dojiti i nakon su se dojke počele vraćati u prvobitno stanje. Tada sam prvi put napipala svoju kvržicu u lijevoj dojci.

Naravno, požalila sam se mužu, mami, pa čak i nekim prijateljima ali znam da me nitko nije baš ozbiljno shavaćao. Kod nas se još uveliko vjeruje da bolesti, pogotovo takovog tipa zahvaćaju samo stariju poulaciju. I naravno, nikada nas same. Požalila sam se na kraju i svojoj doktorici opće prakse, koja je usput rečeno divna žena i jako mi je drago što je moj liječnik. Ona mi je samo rekla, pošto sam dugo dojila i tek prestala, vjerojatno mi je otečena mliječna žlijezda. Pa tko ne bi poželio bolje objašnjenje i razlog?! Ali...

Približio se Božić i Nova 2006.godina.
Život mi je tekao normalno, uživala sam svaki dan u svom sinu i našoj maloj obitelji. Moja kvržica je međutim i dalje bila prisutna. I vrlo me kopala ta njena prisutnost. Znala sam da se na UZV čeka dosta dugo (oko 2 mj), da se mora ići u određeno vrijeme menstrualnog ciklusa. Sve me to nekako odbijalo da nešto poduzmem.

Ipak, na moju sreću (danas sam ponosna na samu sebe zbog toga) odmah na početku 2006. godine sam dobila menstruaciju i sjetila se nazvati jednu gospođu da mi pomogne oko UZV-a. Točnije, u narodu bi rekli: povukla sam «štelu» i otišla na svoj prvi UZV pregled dojki.

Priča kreće u lošem smjeru

Doktor radiolog je meni odmah bio sumnjiv. Vješto je izbjegavao odgovore na postavljena pitanja, a uz to je tražio hitnu punkciju moje kvržice. Točnije, odmah slijedeći dan. Nakon obavljene punkcije, koja me usput rečeno nije ama baš ništa boljela, ispred mene su bila tri duga dana čekanja na nalaz. Naravno, okolina me tješila, svi su govorili da to nije navjerojatnije ništa zločudno, ma sve ono što sam željela čuti, ali moja intuicija je ovaj put bila nepogrešiva. Znala sam da nešto nije u redu.

Nikada neću zaboraviti taj petak 13. (koja ironija). U pratnji su mi bili moja mama i Dino. Kolegica koja radi na izdavanju nalaza na Citologiji me tužno pogledala i samo rekla: «Dunja, nije dobro.» Ostalog se sjećam kroz maglu.

Neću sada ići u detalje, tko je što rekao, kakve riječi su mi upućene i sl., jer u tom trenutku utjehe nema. Znam samo da sam stajala tamo i tupavo se smješkala, znam da mi se mama rasplakala, znam da sam došla do svog Dine i briznula u plač. Plakala sam zbog tek otkrivene istine  a istovremeno bila i sretna jer je Dino tako mali i ne razumije ozbiljnost situacije.

Reakcije okoline

Bila sam u pravu. Moja kvržica nije bila samo zadebljana mliječna žlijezda, već zloćudni tumor. Nevjerojatnom brzinom sam se trgnula iz plača i početnog šoka i odlučila «ozdravit». Možda će to zvučati malo smiješno, ali ja sam se od početka postavila kao da idem operirati slijepo crijevo ili vaditi zub.

Okolina je to puno teže prihvatila. Roditelji kao i svi drugi, bili su u šoku, ali su vidjevši mene sami sebe tjerali da se ponašaju normalno i ne obeshrabruju me. Muž je plakao kao malo dijete a ja sam ga grlila i tješila. Prijatelji su svi bili toliko šokirani, da mi je kuma završila jedan dan na hitnoj (srce joj je ubrzano kucalo, sva se ohladila, šok). Srećom nije joj bilo ništa, već samo psihoza uslijed moje bolesti. Svi su me počeli ispitivati kako sam to napipala, kako se to osjeti, jel me boli...Mislim da me upravo moj stav u tom trenutku održao cijelu tu godinu.

Naravno, neki su me počeli i izbjegavati, jer kako sam kasnije doznala nisu znali što bi mi rekli. Ja opet nisam osoba koja ću nekoga zamarati s tim, tako da puno ljudi koji su me sretali nisu znali što se događa. Na meni se tada ništa nije moglo vidjeti. Tako mi je bilo puno lakše, jer svi kad čuju riječ «rak» pomišljaju na «smrt». Ali meni je u tom trenutku bila samo namjera ozdraviti. I na tom putu sam i dan danas.

Bolnica, liječnici i ja

Operirana sam jako brzo. Točnije, već u siječnju. Ostala sam u Osijeku iako su me mnogi pitali zašto ne idem u Zagreb. Nisam požalila. Napravljena mi je djelomična amputacija dojke, točnije odstranjen je samo dio. Tumor je bio 2 cm ali začahuren u mliječni kanal. Nije se počeo širiti i od svih limnih čvorova koji su mi izvađeni iz pazuha lijeve ruke ni jedan nije imao tumorskih stanica.

Oporavak nije bio lagan, ali pregrmila sam ja to vrlo uspješno. Zapravo, danas kad razmislim prošla bih ja rađe još koju operaciju nego sve ono što me čekalo poslije.

Prvi put kad sam ušla u zgradu onkologije osjetila sam užasnu neugodu. Sve je bilo puno ljudi, taj miris stare zgrade, pomisao da svi ti ljudi boluju od nečeg zločudnog... Oči su mi se napunile suzama od tjeskobe i nemira. Izabrala sam liječnicu, nekako mi je bilo draže da to bude žensko iako nemam predrasuda tipa muški ili ženski liječnik.

Čekalo me 6 kemoterapija, svaka 3 tjedna jedna, mukotrpan i težak period. Teško je to stvarno sažeti u nekoliko rečenica. Osjećaj neopisiv, mislim da ni jedna bolest nije slična tom groznom osjećaju dok ti taj otrov teče venama. Opet s druge strane ja sam na sve to pokušavala gledati pozitivno. Evo primjera recimo, svih 6 kemoterapija Dino je bio sa mnom. Nisam uvijek imala nekog da mi ga čuva. Osjećate se bolesno, slomljeno, stalno vam je muka i još vam malo dijete skače oko vas željno igre i pažnje.

Kosa mi je otpala pa sam dobila i potpuno novi imiđ. Zanimljivo je da ljudi kad te vide i skuže da si ćelav a onda doznaju i zašto njih 99% će ti reči: «Ma ne brini se ništa, narast će ti nova kosa.» Meni je to bilo smiješno, jer tko je uopće u tom trenutku mislio o kosi. Počela sam čitati kojekakve članke na internetu, pa ti neki nimalo umjesni ljudi ispričaju neku trgičnu priču o smrti, pa je bilo situacija i da me hvatala panika i kriza. Ali stvarno rijetko.

Ukratko, provodila sam jako puno vremena u bolnici. Osim kemoterapija, morala sam obaviti razne pretrage koje obavljam i danas i obavljat ću doživotno, pa sam poslije kemoterapija punih 6 tjedana išla na zračenje. To mi je bio odmor poslije kemoterapija, ali svaki dan moraš u bolnicu na 5 minuta što provedeš na aparatu.

Hormonski ovisan tumor

Pretrage koje su obavezne kad vam se dijagnosticira rak dojke su: UZV i mamografija dojke, RTG pluća, snimanje kostiju, markeri Ca-15 te UZV abdomena. Meni su svi bili uredni i još uvijek su. Ono što je karakteristično kod mog tumora je da je hormonski ovisan. Dakle, veže se za estrogen i progesteron, odnosno spolne hormone. Stoga sam ja nakon svih obavljenih terapija, dobila još lijek po imenu Nolvadex i pit ću ga narednih 5 godina.

No, priči nije ni tu kraj. Da bi se lijek pio ne smije se imati menstruacija, a isto tako zbog hormnosnki ovisnog tumora poželjno je hormone svesti na minimum. Ja sam se u dogovoru s svojom doktoricom dala operirati i izvadila sam maternicu i jajnike. Dakle, nalazim se u menopauzi i srećom nemam nikakvih tegoba.
I pouzdano tvrdim, 90% našeg stanja i mogućnosti za ozdravljenje je u našim glavama.

Za kraj

Dakle, to vam je moja priča o 2006. godini. Definitivno godina koju ne bih željela nikome i koju želim zaboraviti. Dugo me kopkalo to da napišem nešto o svemu tome, upravo da mlade žene potaknem da redovito vrše samopregled dojki te odlaze jednom godišnje na UZV.
Rak dojke je izlječiv ako se otkrije u ranom stadiju i sve ovo što sam ja prošla je mala cijena za život koji me još čeka i godine koje ću provest s svojim sinom.