Kao svaka prava djevojka i tinejđerica i ja sam bila uvjerena da sam krajnje romantična; sanjala sam o ljubavi na mjesečini, držanju za ručice, besciljnom hodanju danima opijena ljubavlju, razlivenom svjetlošću svijeća u sobi koju obavija lahor nošen krilima ljetne noći dok cvrčci cvrče a more se razbija o hridi i morski žal ispod prozora te krasne kućice.

Maštala sam i o muzici koja bi svirala u pozadini a morala je biti lagana i srcedrapateljska (iako su me takve pjesme uvijek bacale u bed, red je red, kaj ne?), pa o matching donjem rublju i na kraju o savršenom trenutku defloracije (ok, jasno vam je kud vodi spika o mojoj romantici čim koristim ovaj termin) i da ne nabrajam. Dalje od toga nisam maštala. Odnosno jesam, maštarije su uključivale klečanje na podu, prolovene suze pa bacanje buketa i tako dalje. You get the picture.

Dakle, rasla sam ja tako krajnje uvjerena u činjenicu da sam beskrajno romantična a onda me nedavno jedan topic na forumu tresnuo kao šakom u oko. "Što je najromantičnije što ste ikad napravili?" Čekajte da rezimiram, hm....

Nisam nikome svirala pod prozorom ni pjevala serenade, nisam nikome pripremila romantičnu večeru (jesam jednom jednu za društvo, a skrivene namjere su bile odvući jednog od njih u krevet no to nećemo računati), nisam nikoga iznenadila romantičnim putovanjem (pokušala sam jednom muža pa smo se umalo rastali zbog mog "rasipnog života u trenu kad nismo pri lovi" - ih...ti neromantični muškarci), nisam nikoga, odnosno jesam, mužu sam jednom ničim izazvana pripremila ručak koji je sadržavao sve što jedan ručak mora sadržavati a usput sam napekla i 40 sirnica, nije važno što su završile u smeću, zagorile su, ta čovjek uči dok je živ...

Dakle, nisam napravila apsolutno ništa što bi se dalo okarakterizirati kao romantično. Čak što više, svaki put kad sam pokušala smisliti nešto romantično, završila bih ljuta na sebe zbog nemaštovitosti. I tako sam ja uslijed čitanja tog topica pala na dupe jer sam konačno shvatila da ja zapravo opće nisam romantična. Povezala sam kasnije neke stvari kako bi zaokružila tu bolnu spoznaju o tome da sam ja jedan obični neromantik. Ili aromantik? Ili antiromantik? (ispričavam se, zbunjena sam ovim novim hrvatskim pa činim mnoge grješke).

Kako biste inače objasnili činjenicu da sam u našem braku ja ta koja se nakon seksa okrene na drugu stranu i zahrče? Kako biste objasnili činjenicu da na ljubavnu izjavu svog muža putem mobilnog telefona odgovoram riječima "daj, ajde, nemoj sad tu slinit, vidiš da imam posla, voljet ćemo se kad dođeš doma?" A tek da vam kažem kako ne volim primati cvijeće? Ih...ja zapravo opće nisam žensko, možda u meni paralelno s maternicom rastu i testisi (možda me zato često boli trbuh?!)

Strašna je ta spoznaja, uistinu strašna. No, ako ste namjeravali kojim slučajem žaliti mog supruga, da vam nije palo na pamet. Taj ne da nije romantičan nego onak...Iako ja eto opće nisam romantična, ne znači da ne volim da se prema meni odnosi kao prema ženi; znači da mi kupuje poklone. Isprsio se tokom prve godine, za Božić sam konkretno dobila oko 20 poklona, valjda je čovjek zaključio da je bolje sve ispoklanjati prvu godinu da se kasnije ne mora zajebavati s tim sitnicama?

A ja jadna tako čeznem za recimo nekakvom penkalom, ili blokićem, ili adresarom (nema veze što ih imam 20, to se vas ne tiče), ili torbom, ili ...(no, to već spada u domenu stvarčica koje kupuju isključivo žene same sebi, makar ova sama sebi jer da mi on ide kupiti jednu, valjda bih trebala biti zadovoljna i onom od jute, s plavo-crvenim prugama po mogućnosti).

Ne mogu reći da se nije trudio, dobila sam minimalno četiri parfema koje ne bih ulila ni u zahod kako smrde, a zna, ja vas uvjeravam da on ZNA da organski ne podnosim miris vanilije i ne može se opravdati činjenicom da mu je njuh u komi, zaboga, takvu stvar napomeneš prodavačici. No dobro, odustao je od kupovanja parfema. I, iskreno se nadam cvijeća mada kaže kako ne može shvatiti da postoji žena koja ne voli primati cvijeće.

Da pojasnim; nemam ja ništa protiv cvijeća odnosno buketa, ali ne vidim poantu. Jest, lijepo je prva dva dana dok ne krepa, onda se objesi a meni žao bacit, pa potrošim litru spreja za kosu ne bi li u nj vratila život, pa ga zabijem negdje u nekakvu vazu i gledam kako se suši i skuplja prašinu jer mi ga žao bacit.

Rađe bih (eto možda će nekome ovo biti od koristi) dobila nekakvu lijepu biljku, zelenu sa listovima koji baš i ne otpadaju tako lako jer ja i nisam baš tip za biljke; bez obzira koliko ih zalijevala, pjevala im i kreveljila se ispred njih, uvijek nekako nađu način da krepaju baš kad ih ja skroz zavolim (možda bih trebala prestati s pjevanjem?).

Bliži se Valentinovo. To je dan kada bi mi kao trebali slaviti ljubav. Sve je drečavo crveno (a ja mrzim crvenu boju, posebno odjeće), svi izlozi su puni srdaca, svima su puna usta Valentinova i ljubavi. Zapravo je sve to jedna velika marketinška zabluda i još jedan način kako da iz naivnog naroda izvuku novac. Meni ne treba dan za ljubav kad ovog svog mamlaza volim svaki dan (ne trebam mu to stalno ponavljati da mi se ne umisli ali ja ga stvarno jako volim), niti mi treba potvrda u vidu poklona (ok, priznajem, ulovili ste me, bilo bi lijepo dobiti poklon).

Jučer smo se u razgovoru slučajno dotakli ove teme, a išlo je otprilike ovako:

-Čuj stari, kupiš mi nešto za Valentinovo?
-Kaj, zar nisi rekla da nećeš ništa?
-Je al sjetila sam se jednog sjajnog poklona.
-Pretvorio sam se u uho.
-Obzirom da mi treba nova gnječilica za krumpire, mogao bi spojiti ugodno s korisnim.
-Ti si luda, zajebavaš me.
-Ma ne, fakat ne.
-Čekaj, ti stvarno hoćeš da ti ja kupim gnječilicu za krumpire za Valentinovo?
-Aha.
-A što je s onim "joj, ja tako ne volim predvidljivost, ja živim za iznenađenja"?
-Pa iznenadit ćeš me.
-Kako?
-Pa kupit ćeš mi gnječilicu za krumpire i parfem.
-Molim, nisam te dobro čuo?
-Kupit ćeš mi gnječilicu i iznenadit ćeš me parfemom recimo.
-Aha, tu si ptico, nećeš poklone, jel da?
-Ma zezam te naravno, al fakat mi treba gnječilica za krumpire. I parfem.

Nismo postigli nikakav konsenzus jer nam je iskrsnula neka nova tema za razgovor ali eto, tu je otprilike vidljivo koliko smo romantični. Uvjerena sam da će on zaboraviti da je Valentinovo a ja ću ga podsjetiti jer je to dan kad smo rezervirali datum kod matičara i kada smo prvi put čuli srce našeg pišulinca na UZV-u, pa ćemo svi zajedno zaljubljeno provesti ostatak dana.

Za razliku od vjerojatno većine ljudi koji taj dan obilježavaju iz kurtoazije i marketinga radi.. Ili možda zato što je svijet pun muškaraca koji zaboravljaju datume, godišnjice i obljetnice a ovaj se slavi internacionalno i teško ga je omašiti pa im je to prilika za iskupljenje za proteklu godinu.

Kako god, ne smeta mi što nisam romantična, dapače uvjerena sam da je jako zgodno biti u braku s ovako praktičnom ženom. Za Valentinovo si želim gnječilicu za krumpire, za godišnjicu braka želim aparat za kavu a za onu iduću obljetnicu želim novi lonac od Tefala. A za rođendan će dobiti listu  želja pa nek bira - ja sam naime odavno odustala od iznenađenja. A on se još uvijek usuđuje reći "joj, kad je vas žene tako teško zadovojiti" !?!