Bolnica na kraju grada

Jedna mala, zlobna predrasudica kaže da su muškarci uslijed (bilo kakve) bolesti nemogući sustanari. Ako ste mislili da sam se ja tu našla kako bih razbila tu predrasudu, moram vas razočarati.

Iako nikad nisam imala nikakvih sklonosti prema medicini (voljenje školskog predmeta biologije te istiskanje prištića nećemo smatrati sklonošću prema medicini), zadnjih nekoliko tjedana imam čast i obavezu biti dežurni "d.o.m." i medicinska sestra (odnosno supruga i majka).

Pogađate, moja "djeca" su zadnjih nekoliko tjedana bolesna.
Ovom manjem ni uz svesrdnu pomoć pedijatrice i biokemijskog laboratorija nismo pronašli uzrok visoke temperature i bolova u trbuhu, niti smo mu išta dijagnosticirali, a ovaj veći se družio sa stomatologinjom.

Sve je to lijepo i krasno kad gledate filmove u kojima dijete leži mirno na krevetu s toplomjerom u ustima i gleda vas svojim mirnim, blaženim okicama sa željom da ga zagrlite i utješite. No, moj život nije film, čak niti izbliza.

Pedijatrica je bila jednostavna i odlučna: "Mama, sada je vrijeme da budete oštra, stroga i zločesta, po potrebi. Dijete MORA strogo mirovati i ležati cijelo vrijeme. Jedino kretanje može biti ono od kreveta/kauča do wc-a". "Primljeno na znanje, srećo, jesi li čuo što nam je doktorica rekla?"
"Naravno mamice" - bila je rečenica koju sam čula tamo u ordinaciji i još mnogo puta, svakoga dana, unazad dva tjedna.

Kad god bi ga netko pitao što je doktorica rekla, zavalio bi se s telefonom na kauč i na jedvite jade, glasom i izrazom kakvog paćenika kojeg maltretiraju svi od reda a najviše mama, odgovarao bi sve tiše "Joj da znaš, rekla mi je ili strogo mirovanje ili bolnica. I tako ti ja sad jadan po cijele dane ležim".

A ja sa strane rolam očima sve u šesnaest, osjećam kako mi raste šesti čir po redu i treća mandula zajedno sa još jednim slijepim crijevom jer jednostavno ne mogu vjerovati da su muškarci čak i u dobi od četiri godine u stanju tako izmanipulirati sve oko sebe (osim svoje mame). Ne, ne želim reći da je moje dijete ogavni mali manipulator, ali da se već sad zna itekako izboriti za svu pažnju i sve što želi, o da. Skidam kapu, takav mu stav neće odmoći u životu.

Kada je završio telefonski razgovor sa mojom mamom, žena mi se rasplakala na telefonu. "On ti meni čerce taaaako tužno zvuči, jadničak moj mali. Hoćeš da dođem u Zagreb i da se brinem o njemu dok je bolestan a da ti malo odmoriš?" Slutim negdje jednu rečenicu izrečenu među redovima koja bi glasila otprilike ovako "Ti si samo malo, mrvicu nesposobna dobro njegovati svoje bolesnike, prepusti to stručnjaku". "Ne trebam pomoć, hvala lijepa. A da ga vidiš što radi nakon što spusti slušalicu i tebi bi narasli svi oni nepotrebni organi."

Ne znam za vas i vašu djecu ali ovog mog je NEMOGUĆE držati pod kontrolom.
Vjerujte mi, sve sam probala. Crtiće, filmove, društvene igre, čitanje slikovnica, podmićivanje hranom, "gledaj kako mama pleše i pjeva", "mama će sad malo dubiti na trepavicama a ti za to vrijeme budi miran i lezi"... Vjerujte mi, u trenutku očaja sam promislila kako bih mogla unajmiti i striptizetu ali nekako mi se to učinilo neprikladnim sredstvom umirenja za jednog četverogodišnjaka. Priznajem i da sam prijetila bolnicom, čak sam u jednom trenu izvukla kofer i pravila se da pakiram piđamu i psa za spavanje.

Ništa ga nije zadovoljilo i umirilo na dulje od 5 minuta. Svakih nekoliko minuta je morao na zahod, pa je morao protegnuti noge, pa sam mu morala otvoriti prozor da se nagne kako bi udahnuo samo malo zraka, pa je morao nahraniti kornjače, pa je morao u frižider po sirup protiv temperature (tu sam odvalila od smijeha jer mu je ova baza bila najjača), pa sam ga morala odvesti na donji kat da vidi baku jer mu je ona najljepša dok sjedi u svojoj a ne našoj fotelji ...i da ne nabrajam.
Svo ono vrijeme dok je ipak nekako ležao (blažen, ali blažen Maxtv i svi oni dječji programi), svakih 5 sekundi slušala sam rečenice koje su obavezno počinjale s "mama".

Mama daj mi vode.
Mama skuhaj mi čaj.
Mama skuhaj mi sarmu.
Mama ja bi jeo sladoled
Mama a da mi napraviš palačinke?
Mama ja bi puding.
Mama ja bi "happy meal".
Mama donesi mi onu igračku koju sam zadnji put vidio 4. travnja 2003.
Mamice piški mi se.
Mamice kaki mi se.
Mamice sad me moraš oturišrati.
Mama operi mi kosu.
Mama ošišaj mi nokte.
Mama ošišaj me.
Mama nazovi mi tatu.
Mama nazovi mi nonu.
Mama nazovi mi barbu.
Mama nazovi mi dideta.
Mama nazovi mi bilo koga.
Mama daj mi bilo što.
Mama dođi mi daj pusu.
Mama dođi da ti dam pusu.

A kad se rečenice nisu odnosile na želje i ispunjenje istih onda se najčešće čulo:

Mama volim te.
Mama volim teeeee.
Mama volim te jesi li čula?
Mama volim te najviše od cijelog svemira.
Mama volim te više od svih ljudi, kuća i auta.
Mamice, ja tebe jaaaaaaako volim.

U trenutku očaja sam predložila mužu da otplešemo nekakav vudu ples sa perjem kako bismo konačno prizvali kišu, snijeg i niske temperature kako bi konačno sve te beštije i virusi pokrepali i pustili nas na miru.

Sve ovo me podsjećalo na nekakav vic kojeg (oni koji znaju pričati viceve) se priča preko 5 minuta a nakon njega te strahovito boli trbuh od smijeha. Ali ovo nažalost nije bio vic. Garantiram vam, da mi je netko dao samo po 1 lipu za svako "mama" koje sam čula tokom zadnja dva tjedna, ovaj vikend bih provela u nekim divnim toplicama gdje bi me preporodili raznim tretmanima.

Ne kažem da mi ne imponira činjenica da netko ovisi o meni i da sam mu sve u tim trenucima njegove slabosti, ali ja sam u jednom trenu bila na rubu živčanog sloma osjećavši se potpuno nesposobnom jer eto ne mogu obaviti niti taj jednostavan zadatak; zadržati četverogodišnjaka u ležećem položaju.

Srećom, onaj netko od gore tko sve vidi,  čuva malu djecu, blesave, munjene i plavuše pa smo tako prošli lišo i evo nas nakon dva tjedna živi i zdravi oboje (makar fizički), a treba nam samo još jedno vađenje krvi da nam potvrdi da smo zdravi i da nigdje nema nikakve upale. Iako bi svi mi dali lijevi bubreg za zdravlje naše djece i za to ona nikad ne obole ni od običnog curenja nosa, te se stvari ipak ponekad dešavaju, unatoč svom našem trudu i brizi.
A kad se to i desi, djecu je ipak najlakše njegovati jer ako ništa, usred boli, patnje i tuge, njima je najlakše skrenuti pozornost na nešto drugo (mislite da bi moj ples i pjevanje bio ikome zanimljiv osim četverogodišnjaku?!).

Pravi problemi nastaju kada od nečeg oboli odrastao muškarac. A uvjeravam vas, najgori su kad boluju od najjednostavnijih bolesti. Kad čujete rečenicu "joj draga, čini mi se da bih mogao zakuriti uskoro", budite uvjerene da za vas više nema ni odmora ni spavanja ni mira. Čak ni kada oni spavaju jer ne daj bože da zakure u snu a vi to niste primjetile.

Moja odrasla muška jedinka ovaj put nije oboljela od gripe već od zuba. Da pojasnim, ta prokleta genetika prenijela mu je jedan strašan oblik paradentoze koji do 35 godine uništi kompletno sve zube i to iz korjena prema vrhu. Uvažavajući njegov strah od zubara (a moj je najveći, ne postoji nitko tko se zubara boji više od mene tako da ga razumijem), nisam ga tako često tjerala da se konačno mrdne i počne sređivati zube. Trebalo je nekoliko godina uvjeravanja i konačno puknuće zadnjeg zuba na gornjoj čeljusti da ekšueli ode zubarici. Žena je sjajna, zezantica i ona će to obaviti brzo, vaditi će ih (korjene) po 3-4 odjednom.

Moj je čovjek hrabar, ni ne trepće očima, samo mu se čelo odjednom smočilo (ne orosilo, to je preblag izraz). Hrabro je izdržao čupanje umnjaka koje je ta naša zubarica (a kršna žena, ko od brda odvaljena, imaš je što vidit, kako bi rekli naši stari) izvela jedva, uz pomoć pustog "bešteka", kako sama kaže.

Oteturali smo nekako do auta, dovela sam ga doma, a onda šok: Čim smo ušli u kuću otrčao je mami i bacio joj se u krilo tuleći kako ga boli i kako je jadan. Ma onak, anfakingbilivbl! Čovjek od skoro 40 godina se baca u krilo ženi od 40 kila a ona ga grli, tješi i tapša po glavi a ja stojim tamo na vratima ko pokisla kokoš i trljam oči jer jednostavno ne vjerujem. No ne komentiram jer ipak je mama,  jebemmuživot, mama. A nitko nas na svijetu ne može utješiti kao naša mama.

Kad smo konačno ušli u stan, opremila sam ga analgeticima i rekla mu nek legne. Ali ne, on bi se igrao na novom kompu. Neka, kako god ti više paše dragi (mada ja naravno znam što me čeka, valja biti mudra i popustiti ponekad). Nakon pola sata čujem bolno jaukanje i zapomaganje. Naravno da mu je skočila temperatura, da mu je glava natekla kao nogometna lopta, ali zavraga, oni kao da imaju instinktivnu potrebu mučiti sami sebe da vide gdje je granica.

A vi i dalje nastojite ne skidati osmjeh s lica u stilu majke Tereze jer vi ste sada njegov stup, njegova snaga, utjeha i ljubav. I nema veze što 2 dana skoro opće ne jede, bitno je da ste vi s ljubavlju nakuhali litre pudinga i Čokolina koji su završili u sudoperu, on će i tako za 2 dana pojesti sendvič sa sezamom (jer nije fora ako pecivo nema sjemenke koje mogu zapeti u rani) i svejedno unatoč upozorenju doktorice da to ne rade, "isprati" ranu rakijom i crnim vinom (a kako on kaže, kad je već crno vino onda nek je "Grand cru").

Naravno da ste vi svjesni toga da će njegov tvrdoglavi neposluh dovesti do upale zubnog mesa, ali zavraga vam. On naravno mora ići raditi (jer tko bi vas inače prehranio) a kako mu je od povišene temperature vruće, otvoriti će prozor u autu i to baš na onoj strani gdje je vadio zube.
Da pišem dalje ili ste shvatili poantu?

Muškarci su, da prostite, strašno zajebani pacijenti. Otkad se rode jednaki su u bolesti. Ne baratam statističkim podacima ali još uvijek nisam upoznala nijednog koji kad je bolestan legne, popije sirup i zaspe u nadi da će bolest trajati kratko i ne gnjavi nikog oko sebe suludim prohtjevima.

Većina ili ignorira sve simptome bolesti praveći se junacima koji mogu izdržati sve nedaće i nevolje, ili zalegne već pri prvoj kapljici sline iz nosa opremljeni oblozima, sirupima, tabletama i svom silom medikamenata jer su oni jadni bolesti a mi ih trebamo žaliti. Obavezno se tu nađe i svekrva sa finom domaćom, kokošjom juhicom kakvu nijedna, ali zapamtite, nijedna supruga osim njihove majke ne zna skuhati i ta je svekrva obavezno puna razumijevanja za tu strašnu bolest zvanu "slinav nos" a vi ste jedna obična zla i ohola ženetina koja se usuđuje reći im da im nije ništa. Ma sram vas/nas bilo.

Ako bismo zagrebali malo dublje u njihov mozak vjerojatno bismo pronašli vrlo logično objašnjenje. Svi su oni odgajani i rasli u okruženju koje ih uči da su muškarci hrabri stupovi društva koji uvijek moraju stajati uspravno i koje ništa na ovom svijetu ne smije pokositi ili ne daj bože rasplakati. I onda se nađe tu ta izdajnička kap sline iz nosa u kojoj oni vide spas, šansu da budu nježni, ranjivi i da se netko za promjenu brine o njima.

Obzirom da sam do ovog zaključka došla sama, tako se prema njima i ponašam, tješim ih, grlim, mazim i povlađujem im jer su ipak tako rijetko bolesni (o zaboga, ovo zaista odvratno zvuči no naravno da razumijete što želim reći) i tako rijetko imaju šansu da se netko o njima brine na taj način. Odnosno da pojasnim, konačno imaju šansu biti ranjivi a ja ih s guštom tješim. Jer (bila bih prasica kada bih ovo zanijekala), kad sam ja bolesna, njih dvoje se o meni brinu bolje i od moje mame :)

No svejedno, dragi moji dečki, neka ovo bude sve za ovu godinu. Sad je na meni red ;)