Godina 1, mjesec 6

Evo nas opet u Hrvatskoj. Na 3 tjedna godišnjeg oporavka. Mala je većinom kod bake i djede po majci, to su oni na selu gdje naganja mačiće, jede sve što može, na radost bake koja bi ju izgleda količinski najradije hranila lopatom za snijeg i vozi se s djedom u traktoru.

Kad sam to prvi put čuo, nisam baš bio oduševljen ali znam da je djeda oprezan kad je njegova (za sad jedina) unučica u pitanju. S traktora mala ne može ispasti jer je u zatvorenoj kabini a djed je ionako tip koji i u autu rijetko vozi iznad 80 na sat.

Sjećam se da je jedanput, kad nam je (u vrijeme dok još nismo imali djece) posudio svoj terenac da odemo na more jer je moj auto bio na popravku, lagano problijedio kad me je po povratku upitao "I, kako vozi?"  kao nesmotren odgovor od mene dobio "Dobro, samo nakon 150 na sat malo skače".

Otišli smo jedno popodne ja, patuljak i baka (moja majka) u onaj novi park na Bundeku gdje ima i igralište prilagođeno vrlo maloj djeci, s toboganima visine pola metra, ljuljačkama iz koje djete ne može ispasti i još hrpu drugih stvari.

Jedno, bez pretjerivanja, stotinjak djece je opsjedalo igralište, trčalo, vrištalo i zabavljalo se. Između njih i jedna mala kradljivica lopti koja nije znala gdje bi prvo išla i koje bi dijete gledala. Na dvije ljuljačke za malu djecu se moralo čekati jer je nekoliko roditelja već vrebalo na red ali je srećom bilo dovoljno drugih zanimacija.

S obzirom da je cijelo igralište posipano  pjeskom, po povratku doma sam malu morao istuširati. Nakon večere sam ju stavio u krevetić. Nakon dvije minute je već spavala na trbuhu s guzom u zraku. Nije ni čudo, nakon intenzivnog igranja od 17-21 sat.

Tata je jako ponosan roditelj.
Jer mala često govori "tata".
Ali ne i "mama".
Pa je mama ljubomorna.
Pa uči malu da govori "mama".
Koja joj uporno uzvraća s "tata".
Pretpostavljam da zna da su "mama" i "tata" povezani ali za sada zna reći samo "tata".
Meni paše.
Malu smo opet ostavili baki i djedi u Hrvatskoj.
Zbog seljenja i renoviranja novog stana.
Koji je veći i u našem vlasništvu.
Ili će barem biti kad do kraja otplatimo kredit, što bi se trebalo desiti za 10-12 godina.

Bitno je da mala ima vlastitu sobu. Što znači da će i roditelji imati vlastitu. A ne da se usred nekakvog pokušaja intimnosti mala probudi i ustane gledajući nas netremice poput zeca obasjanog auto-farovima. I tako se mi lagano selimo, renoviramo novi stan, tražimo majstore, uzalud ih čekamo i nakon dva sata dobijemo poziv da je dotični pijan slomio nogu i da će nam firma poslati drugog, netaknutog, ali tek za 4 dana, slažemo kuhinju i čudimo se kako stvari iz dvosobnog stana koji nije bio pretrpan u trosoban stan jedva stanu.

Tu sudbonosnu srijedu smo u novom stanu imali vodoinstalera, u starom stanu djelatnike firme za seljenje, na putu prema nama je bio i keramičar a mi smo sa svojim autom prenosili manje stvari iz starog u novi stan. Igrom slučaja, nizom koincidencija i  velikom porcijom sreće s lukom i kajmakom smo se nalazili u starom stanu kad je zazvonio kućni telefon.

A na drugom aparatu šefica jaslica s upitom da li još trebamo mjesto za našu kći?I tako nam je Jahve, Allah, Višna ili Brahmaputraikruha uslišio molbu za mjestom u jaslicama. Mali problem: jaslice počinju za tjedan dana. Na stranu činjenica da nam je dijete 600 km udaljeno, u novom stanu još nemamo niti zahod! A stari stan još treba oličiti, prije nego ga predamo novim stanarima. A sve to nakon našeg radnog vremena za koje nitko nenormalan ne bi rekao da je nenormalno. Čak su me i na dan selidbe zvali da dođem na sat vremena na posao jer se kontrola/revizija nenadano odlučila pojaviti. Karamba!