Godina 1, mjesec 7

Došao vrag po svoje. Tj. došao tata po svoju curicu. Let od Minhena do Zagreba je tajao malo više od sat vremena. Mamu je tata ostavio da se kod (nove) kuće bakće s kutijama prepunim robe kod kojih je pronalaženje bilo čega, od čistog para čarapa do važnih dokumenata pothvat ravan pustolovinama Indiane Jonesa.

U stvari je to bio samo jedan mali izletić jer je dolazak u Hrvatsku bio u subotu navečer a povratak u nedjelju popodne. Dovoljno za doručak kod jedne bake i kavicu kod druge. Jedino što normalni izletnici pri povratku obično ne furaju dijete viška. Koju je ispratila jedna baka, jedna rođakinja a pojavio se i djed koji igrom slučaja i nizom koincidencija na aerodromu radi kao vatrogasac. Pa je u uniformi mogao okolo kolegama važno pokazivati svoje unuče.

Sam let je prošao vrlo dobro. Prvi dio je prespavala, drugi dio malo prčkala po gumbićima okolo. Dobro da je ulaz u kokpit zabranjen. Koliko gumbića tamo ima... Jedino se po dolasku činilo da se dječja sjedalica, predana kao dio prtljage, zagubila u pravcu Bankoka, ali je nakon kratke potrage i ona pronađena.

Mami, koja nas je dočekala na dolaznom aerodromu, nekoliko se suza radosnica slilo niz lice nakon što je ponovo, nakon mjesec i pol ponovno uzela svoju kćer u naručje što  se ovu i nije bog zna kako dojmilo jer je zaspala čim je auto krenuo s aerodroma.

Tu noć je mala spavala s nama u krevetu. Ili bolje rečeno kenjala po nama u krevetu. Jer ju je spopao nekakav proljev zbog kojeg smo te noći morali promjeniti 10 pelena, jednu plahtu i tatinu majicu. Da skratim priču, proljev je bio virusnog karaktera jer su se iz Hrvatske javili baka i djed da se kod njih čeka u redu na zahod. Nas je ulovilo 2 dana kasnije uz nešto kraće i blaže djelovanje ali je kod djeteta svaki mokri prdac značio promjenu pelena, ako ne i dijelova odjeće.

Tako da je u jaslice krenula s tjedan dana zakašnjenja. Prvi tjedan su kćer razmetna i njezin otac tamo ostajali skupa samo po dva sata u svrhu privikavanja na novu okolinu i tete dočim je zadnja dva dana sat vremena po dolasku tata glumio da ide kući bez male da bi nakon 15 minuta "došao" nazad.

Prvi put me u igri nije niti doživjela pa nije bilo problema. Drugi put se, po očekivanju, rasplakala, ali se već nakon pola minute, u naručju tete iz jaslica smirila. (Ima tamo jedna teta u čijem naručju bi se i tata smirio ali nećemo sad o tome). Drugi tjedan smo ostajali sve duže uz isto tako sve dužu moju odsutnost. 

Bilo je upitno kako će proći prvo spavanje u jaslicama s obzirom da je navikla zaspati sama ali umor nakon višesatnog igranja je učinio svoje i kad sam došao po kćer nešto prije 13 sati ona je još uvijek spavala pored ostale usnule djece poslaganih poput štruca kruha.

Nakon dva tjedna privikavanja lagano smo ušli u kolotečinu. Ako tata radi popodne onda se u jaslice ide nakon što se mala sama probudi, a ako radi ujutro onda mama budi nevoljko dijete u 6 da bi do 6:30 bila u jaslicama. Tatu niko ne pita kad bi se sam htio probuditi.

Godina 1, mjesec 8

Ne daj Bože da mama ili tata izađu iz stana bez kćeri. Odmah se zaplače u trećoj brzini.

Čak i kad se svi, dakle i ona, spremamo van, mala stoji u hodniku i pozorno motri tko se kuda kreće da ne bi zbrisali bez nje. Ako pomisli da ćemo je napustiti, vrisne, zatrči se prema nama i buuu-huuu! Što je vrlo dirljivo ali i naporno ako moramo nakratko skočiti u podrum ili u auto po nešto. A kad mala izlazi van iz stana onda maše onom tko ostaje i ne plače što napušta tog nekog, svejedno da li je riječ o mami, tati, baki ili plišanom medvjedu.

Glavno da se ide van. A svaki put kad idemo van ona se usere. Al pošteno. Tako da uvijek sa sobom nosimo barem 4 rezervne pelene. Koje onda sijemo okolo po gradu. Kao iznenađenje za siromahe koji vrpaju po smeću. Osvanula mi mala jedno popodne s masnicom na faci. Kažu tete u jaslicama da je od jednog malog slučajno dobila cipelom u facu. Sad izgleda kao Rocky. Pa kad idem po cesti prolaznici me mrko gledaju i pitaju se da li da zovu socijalnu službu ili ne.

S njom je sve teže. Ne da se sama hraniti, sve hoće sama a ponaša se poput male kopirke - oponaša sve što vidi. Tako zajedno peremo zube, šminkamo se (samo s mamom, tata još nije prešao u transvestite), tipkamo po tipkovnici, mjenjamo programe na televizoru a nedavno je pokušala peglu uključiti u računalo ali neuspješno jer pegla ima šuko a ne USB utikač.

Mašinu za pranje rublja već neko vrijeme isključujemo iz struje kad nije u upotrebi jer mala točno zna gdje se pali a kad je pokušamo odgovoriti od pravljenja pi....nepodopština onda ili udri u neutješan plač ili počne rukom udarati po dotičnom predmetu. Što nas se ne dojmlje puno pa malu svejedno sprašimo iz sobe (kuhinje, radne sobe, kupaone, tamnice - nepotrebno precrtati) i ostavimo ju da se duri.

Gruba beba.
Voli udarati.
Obično tatu.
Onako iz zabave, najčešće kad ju nosim ali ponekad i iz zasjede.
Što goloruka, što raznim tupim predmetima.

Recimo, gleda tata televiziju, ležeći na kauču, zla ne misleći. Milo dijete se igra na podu pored sofe, s raznim didaktičkim i manje didaktičkim igračkama. Odjedanput tatu obuzme jaka ali iznenadna bol u predjelu čeljusti. A milo dijete ga milo gleda s audio kablom (od kud li ga je izvukla?) u ruci s kojim je prije dvije sekunde vitlala okolo poput gauča u lovu.

Riječnik joj se proširio. Sad uključuje i "ne" te nešto što znači "da" ali nije posve elokventno definirano. U jaslicama su stalno vani, na otvorenom. Što znači da ju obično pokupim šmrkavu i punu pjeska. Kašlje. Što nije ni čudo jer se temperatura, s dolaskom zime, lagano spušta. Tako kašlje od ponedjeeljka do petka. Onda ju mi za vikend malo čuvamo i dajemo kapi protiv kašlja tako da je u ponedjeljak opet dobro. Do petka opet kašlje poput Wartburga s pokvarenim rasplinjačem pa ju preko vikenda opet pazimo i mazimo. I tako u krug.