Godina 1, mjesec 11

Novi dan - nova riječ.

Do sada smo naučili hrpu novih riječi i izraza uključujući tu i "kaka" kad su pelene napunjene, "čaja" kad se želi piti i "ais" kad se silno želi "kinder pinguin" iz hladnjaka. "Ais" je preuzeto iz TV reklame gdje dva mala pingvina pjevaju "Ice, ice pinguin". Pokušavamo je odučiti od pijenja na flašicu jer (na našu sramotu) čaj najviše voli piti iz  flašice i u stanju ga je, bez pretjerivanja, popiti i do 2 litre dnevno.

Odvikavanje od dude slijedi postupno. Za sad joj dudu ne dajemo samo po danu i smije ju imati kad ide spavati. Tu i tamo nas po noći probudi tiho (ponekad i manje tiho) "dudu, dudu..." dok naše dijete po krevetu u snu iz traži usta ispali objekt žudnje. S obzirom da čim netko u razgovoru spomene dudu mala automatski stane zanovjetati "dudu, dudu..." tu riječ ne smijemo koristiti. Harry Potter ima ime koje se ne smije izreći a mi riječ koju ne smijemo izreći.

S obzirom da dane od ponedjeljka do petka provodi u jaslicama, češće je bolesna nego prije. A nos glumi slavinu s pokvarenom gumicom. Tako da i mama i tata stalno imaju pune džepove slinavih papirnatih maramica.

Grozno je ljubomorna. Tata će vjerojatno uskoro dobiti i sudsku zabranu približavanja mami na manje od pola metra. Čim nas vidi skupa, odmah počne negodovati i plakati a ne preza ni od fizičkog rastavljanja - ili se gura među nas ili rukom tuče jednog od nas, najčešće mene. Ne daj Bože da primimo drugu bebu u ruke, nedužno dijete bi pobralo batina.

Posesivna je i spram igračaka. Po staroj partizanskoj "svoje ne damo, tuđe hoćemo". Sprijateljili smo se s jednim parom koji stanuju u kući do nas a imaju klinku 2 mjeseca stariju od naše imenom Nika. Sve je bilo dobro dok za vrijeme jednog posjeta Nika nije opazila našeg konjića za ljuljanje i htjela ga zajašiti.  Kako kažu u Bibliji: " i bijaše puno ljutnje i škrgutanja zubiju" a bogme i deračine i međusobnog grebanja. Jer su obje istovremeno htjele jahati konjića. Još je samo falilo blato za pravi mud wresling. Ovako su se mogle eventualno valjati po mucicama od prašine.

Godina 1, mjesec 12

Iako priča na veliko dobar dio riječi zvuče kineski. To je sad valjda u modi, skupa sa svim ovim azijskim filmovima di glumci lete po zraku i trče po vodi. Iako naše dijete niti ne pluta, letjeti pokušava. Obično tako što stane na naslon kutne garniture i baca se nama u naručje. Ili još bolje, dok tata sjedi za radnim stolom popet se na njega (stol, ne tatu) i bacat se dolje (na tatu, ne stol). Ponekad to radi i iz zasjede - popne se na nešto pa čeka da je primjetimo da se baci na nas. Sigurni smo da je jednog dana nećemo pravovremeno primjetiti i da će tad susjedima ispod nas uz mukli udarac lusteri opasti sa stropa.

Flašice više nema. Pije se iz čaše ili, kad smo negdje na putu, iz pola-litarske PET flaše. S nestankom flašice nestalo je i noćno potraživanje čaja.

Dudu se još ne usuđujemo ukinuti, prevelika je opasnost od oštećenja naših slušnih organa odbijemo li joj dati taj objekt žudnje. Ali znamo da će taj dan morati doći. Ako ništa drugo barem do njezine punoljetnosti.

Njezina soba, s nebeskoplavim stropom i oblacima od stiropora te hrpom plišanih igračaka (mislim da se tamo i razmnožavaju) služi joj i dalje samo kao spavaona.

A naša dnevna soba kao igraona. Što znači da, bez obzira što se igračke nakon igranja pospremaju u za to predviđenu košaru, usisavač tu i tamo aspirira i pokoju lego kocku ili barbikinu nogu. Podno-krevetna regija (prostor ispod kreveta i kauča) najveći je izvor takvih predmeta, većinom omotanih mucicama prašine i dugim plavim dlakama - kosom moje supruge koju se može naći svugdje a u slivniku kade u količinama koje bi i dermatologa zabrinula.