Godina druga

Od sad nadalje dnevnik ne vodim više po mjesecima jer imam osjećaj da razvitak našeg djeteta više nije tako brz. Rođendan je prošao uz uobičajene poklone koje ja nisam dobio ali ona da. (imamo rođendan u razmaku od 2 dana pa to ekonomično slavimo jedanput). Puhanje u svjećice trebalo je malu pomoć jer je teško ugasiti plamičak kad pušeš sebi pod nos.

Naše malo čedo počinje se služiti rafiniranim trikovima. 
Recimo po noći kad hoće da joj netko dođe (čitaj: uzme nama u krevet) prvo počne plakati. Kako smo na to već imuni, onda postaje osobno - počinje zvati mamu ili tatu. Kad ni to ne upali onda krene s litanijom "čaja...čaja..." jer koji će roditelj uskratiti tekućinu svom žednom djetetu?

Drugi trik je smještanje na kauč. Svatko od nas ima svoje omiljeno mjesto na kauču za gledanje televizije. Problem je što je moje i djetetovo omiljeno mjesto na istim koordinatama. Pa ako dijete odluči da tata nema pravo sjediti tamo gdje od želi onda ga otjera upotrebom grube sile-guranjem. Ako to ne pomogne onda slijede trikovi - natjera me da iz nekog razloga napustim svoje mjesto (tobože želi piti ili me zove nešto mi pokazati) i čim se ja ustanem evo brzice u hipu na mojem mjestu.

Svaki put kad je "podignem" iz jaslica mala je usrana. Jednog popodneva, nakon što smo došli kući krenuo sam je presvući a njezina guza crvena kao u pavijana. I naravno, usrana do leđa. Drugi dan, po dolasku u jaslice,  predočio sam dupe pavijanovo tetama u vrtiću uz jedno mračno "Možete li mi ovo objasniti?"

Očigledno sam izgledao prijeteći nego što sam mislio jer nas sad, pri preuzimanju djeteta, odmah nakon pozdrava izvještavaju kad je zadnji put presvučena a većinom i uz komentar "evo, pogledala sam ju pet puta u zadnjih 10 minuta i čista je". Svejedno demonstrativno odemo pogledati u previjalište da li je to zaista tako. Do sad je tako i bilo. Neka, samo da se ne opuste. Očigledno sam ostavio dobar utisak jer me o stanju djetetovih pelena izvještavaju i tete koje onaj dan uopće nisu bile tamo.

Kao pouzdan način detekcije onečišćenih pelena primjećuje se trend snifanja dječjih guza. Radnja se sastoji o prinošenju dječje pozadine olfaktivnom organu i naglom uvlačenju zraka kroz nosnice. To rade roditelji ali i tete u jaslicama. Iako današnje jednokratne pelene filtriraju većinu miomirisa prirode, ostatak je ipak dovoljan da majci/teti ubije barem nekoliko osjetilnih stanica nosa.

Kupili smo joj biciklić. Preko E-Baya, s pomoćnim kotačima, odlično očuvan. Jer novi koštaju kao da su rađeni od plemenitih metala. Kaciga je koštala posebno. Nakon kupnje smo ustanovili da su nožice malčice prekratke za vrtiti pedale pa smo kupili i tricikl. S buvljaka za smiješno male novce ali bez one štange za gurati. Koja nam treba jer mala baš nije načisto s tim pedalama iako u jaslicama vrti sve u šesnaest. Tako da smo nabavili plastično držalo za metle i to nabili u držač koji, naravno, ne odgovara posve obimu držala.

Pa ako ikada vidite jedno malo dijete kako na tricikliću nekontrolirano juri nizbrdo a za njom jednog uspuhanog trčećeg oca kako viče "Koči, kćeri, kooočiii! vitlajući pritom drškom za metle, ne uzbuđujte se previše. To smo samo mi.

Na terapiji smo odvikavanja od dude. Za sada ide dobro. Iz drugog pokušaja. Prvi pokušaj zbio se pri posjetu bakama. Igrom slučaja desilo se da je kod jedne bake izdržala 2 dana bez dude. No druga baka nije bila tako čvrsta. Pa mi je rekla da ju je dijete jedno večer pogledala velikim vlažnim očima i rekla "Baka, moja duda?" i baka se smekšala; "Da nisam imala dudu, odmah bi otišla kupiti jednu" ispričala mi je.

Pri povratku kući nas je dijete umalo cinkalo na granici. (za one koji su se kasnije uključili: bake žive u Hrvatskoj, mi u Njemačkoj) Budući "meka" baka živi na selu, gdje rastu čisti BIO-proizvodi, ponijeli smo sa sobom prenosivi hladnjak pun zaleđene piletine i puretine. A ponijeli smo i nešto pečene piletine u kruhu za pojesti usput. I taman gurne Slovenski carinik glavu u auto uz vječito pitanje: "Imate nešto za prijaviti?" kad se mala oglasi "Mesa!" Uspjeli smo objasniti cariniku da je pritom mislila na sendviče jer je gladna pa nas je pustio bez detaljnog pregleda prtljage. Ili nas s gumenom rukavicom.

Nakon povratka kući teška srca i preventivno začepljenih ušiju skupili smo sve dude i nepovratno se oprostili od njih. Stavivši ih u ladicu za uspomenu. Naravno da je dijete neko vrijeme (čitaj 3-4 dana) plakalo i tražilo dudu ali smo joj kao velikoj djevojčici uspjeli objasniti da je duda nešto fuj i da je puno ljepša bez nje i da prestane urlati jer će dobiti po guzi i čekaj da vidim jel koja duda ostala jer će nam inače susjedi sutra poslati socijalnu službu. No, duda nije bilo jer ih je tata, znajući kako mama zna pokleknuti pred decibelima malog grla sve dude spremio na skrovito mjesto u podrum.
I tako je nakon tjedan dana duda pala u zaborav.