Voli pjevati.
Često je čujem kako, igrajući se, pjevuši nekakvu dječju pjesmicu. No kako počesto ne zna sve riječi, na mjesta njoj nepoznatih riječi počne izostavljati, mrmljati ili izmišljati svoje riječi. To onda zvuči otprilike ovako:
"Išo medo (pauza) dućan, nije mrmrmr dobar dan. Ajde medo mrmrmr reko dobar dan!"

Uz muziku s radija voli plesati. Ponekad sama, vrteći se u krug, ljuljajući bokovima i plješćući rukama ali najviše s mamom ili tatom. Budući tata sudskim nalogom ne smije pjevati a pleše poput šumskog medvjeda zaglavljenog u klopki za medvjede, ponekad se pitam da li je dijete zaista moje. Već sam počeo sumnjičavo mjerkati poštara ali je on kuruzni poput Borisa Beckera pa ispada iz igre.

Ima nepogrešivi osjećaj za prostor. Budući najradije spava u našem krevetu, po mogućnosti s nama, a mi to ne želimo i uporno je trpamo u njezin krevetić, ponekad se po noći budi i arlauče dok nekom od nas ne prekipi i ode po nju. Čim uđemo u sobu i uzmemo je u ruke mala, svejedno kako u krevetiću leži, zatvorenih očiju nepogrešivo upravi prst u pravcu našeg kreveta uz zapovijed/molbu "tamo!"

Čudo jedno koliko toga može izaći iz tako malog djeteta. Mislim u defekacijskom smislu. Pučki rečeno: al ga mala može posrati...I još me zove iz zahoda da dođem vidjeti. A tek miomirisi prirode...

Baš i nismo shvatili princip adventskog kalendara. Umjesto svaki dan po jedan slatkiš, mala bi najradije svaki dan pojela sve slatkiše. Potrebno je puno diplomatskog uvjeravanja i skrivanja slatkiša da mala do 12 godine ne dobi dijabetes. U tome mi ne pomažu dućani koji Kinder jaja i slične slatkiše mučki stavljaju pored blagajne tako da moja kćer, dok čekamo u redu, obvezno poželi i nešto umotano u šareni staniol. Srećom, uvijek se zadovolji samo jednim slatkišem i ako joj za oko i zapadnu dva slatkiša, ne trebamo ju dugo nagovoriti da se odluči samo za jedan proizvod. 

Ako se sad osjećate zbunjeni: Kako, rekao je da mala hoće više slatkiša odjedanput a nakon toga da u dućanu uzme samo jedan? Dragi čitaoče, taktika je da se u dućanu ne zadržavamo dovoljno dugo da mala pojede jedan slatkiš i poželi još koji. Kod kuće je stvar drukčija, tamo ima vremena za pojesti cijeli kamion Kinder jaja. Ipak, ne mogu se previše žaliti. Doživio sam i do je mala pojela jedan slatkiš i odbila ponuđeni drugi. Živio osjećaj sitosti.

Nedavno su nam  na večeru došli Nika i njezini roditelji. (za one koji su se kasno uključili, Nika je prijateljica moje kćeri, starije mjesec dana od naše male nemani). Klinke su napravile takav nered u dječjoj sobi da se sve bojim na što će stan jednog dana ličiti kad nam kćer malo odraste i prvi put napravi party u stanu. Čak su i krevetninu iz dječjeg kreveta pobacale na pod. Tu večer obje su izdržale biti budne do ponoći a drugi dan se naša kćer probudila tek u 10 sati. Mama i tata su iskoristili tu priliku (bio je vikend) i također do 10 ostali u krevetu. Zadnji put smo tako nešto napravili  prije tri godine.

Kao pravo žensko voli se šminkati, ili kako to ona naziva "minkiti". I to "labelom" jer joj ruž i pravu šminku (naravno) ne damo. Po uzoru na mamu maže si usnice a silom oće našminkati i tatu. Što od tate nije vidjela, kunem se.

Kad se vozimo autom pažljivo prati promet iz svoje sjedalice i nerijetko se dogodi da, recimo pri malo jačem kocenju, komentira našu vožnju. "Pazi, tata!"

Mamu je prije neki dan skoro opalio herzinfarkt kad je nakon povratka s posla vidjela malu koja se, prije nego li sam  je spriječio, dočepala  paketića flastera. Sva se oblijepila njima pa je mama, prirodno, pomislila da je ispod svakog flastera neka posjekotina. Naravno da je njeno prvo pitanje bilo optužujuće "što si učinio MOM djetetu!?" Kasnije, nakon što sam joj objasnio u čemu je stvar i da čedo nepažnjom nije upalo u mikser, dijete je opet postalo moje. Jer kad radi nepodopštine ona je to MOJE dijete ili eventualno MOJI GENI a kad mala napravi nešto dobro ili se pokaže pametnom onda je to NJEZINO dijete i NJEZINI GENI. Ne znam čiji geni uvjetuju djetetove odlaske na zahod ali uvijek kad je zahod zauzet baš onda ona mora na piškiti ili kakati.

Budući imamo samo jedan zahod, ponekad joj ponudimo njenu kahlicu koja je promašila karijeru jer je mala s pelena skoro izravno prešla na zahodsku školjku i sada kahlicu odbija. Tako me prije neki dan doslovno izbacila iz zahoda jer „ona mora". Na ponudu da može na kahlicu odvratila mi je sa "Ne mala beba" što u prijevodu znači da se smatra preodraslom i da "tata može" (upotrijebiti kahlicu)  ako mu je baš toliko sila.

Još koristi  tarzanovsku gramatiku i čini mi se da bi za svoju dob od skoro 3 godine trebala bolje znati govoriti. S druge strane se s time baš ne opterećujem jer mala priča dva jezika, koja vrlo uspješno odvaja jedno od drugog i rijetko miješa jezike u istoj rečenici. Brojanje do 11 isto ide na dva jezika ali dalje od toga se gubi pa je za sad ne tjeramo. Ionako će proći još par godina prije nego li bude morala ispunjavati obrazac za povrat poreza pa više brojeve ostavljamo za kasnije.

Obožava crtiće. Poput svakog djeteta i ponekog odraslog koji se ponaša poput djeteta.  Trenutno najviše voli Spužvaboba (Spongebob) za kojeg je moja supruga na početku mislila da je sir. Tek kad sam joj skrenuo pažnju da se radnja odvija na dnu mora koje nije prirodno stanište komada ementalera uvidjela je svoju grešku iako me njezina zabuna ne čudi budući spužva živi u ananasu i ima vjevericu u skafanderu kao prijateljicu.

Zato će za treći rođendan, koji je dva dana nakon tatinog (i jednog dede- tatinog tate, ako ćemo iskreno) dobiti od roditelja dvd-ove s Spongebob crtićima a još se premišljamo hoćemo li uzeti i jedan plišani primjerak jer su plišane igračke:
a) u većinskom vlasništvu dječje sobe
b) trenutno manje zabavne od knjiga, lego-kocki i natezanja tatinih papuča po stanu
c) iznimno dobra podloga za skupljanje prašine
d) mislim da se tajno kote - broj im se stalno povećava iako do sada još nismo primijetili mješanca Miki Mausa i plišane rakovice ili hibrid mede i ljubičastog slonića.