KAPITALIZAM

Mala je tehnički nadarena. Što znači da nije na majku koja je vjerojatno jedina osoba u cijelom gradu koja još koristi walkman.  I to samo njegov radio, jer  par preostalih audio kaseta pažljivo odbačenih u podrum čekaju vrijeme postati antikvitetom. Već sam se ponudio kupiti joj Mp3/Mp4 player kojeg je ona odbila jer joj je "prekompliciran", što mi je rekla miksajući jednom rukom bjelanjke dok se na štednjaku čokolada topila na pari, tijesto za kolač peklo u pećnici, pazeći da dijete koje je sjedilo na kuhinjskoj radnoj plohi ne gurne svoje prste u kremu, čitajući jednim okom recept a drugim okom (iako nije razroka) provjeravajući na kuhinjskoj vagi (s mojim baterijama!) koliko još šećera treba da bi bilo točno 200 grama.

Mala je već  skužila kako se fotografira digitalnim fotićem. Naravno, namještenom na automatiku. Budući je moj fotić star 4 godine i poluprofesionalnog karaktera veličine je i težine polovice cigle (jedino što niti jedna cigla nije koštala 800 Eura) što maloj predstavlja hendikep jer ga ne može dugo držati podignutog pred očima. Svejedno voli fotografirati, makar to ponekad rezultiralo i nehotičnim fotkama njezinih nožnih prstiju. 

Još više voli biti fotografirana. Čim vidi objektiv uperen u nju nabaci jedan zubati smiješak i čeka. Još uvijek se voli igrati s telefonom. Pravo žensko. Nema veze da li je riječ o kućnom bežičnom telefonu, mobitelu ili njezinom Winnie Pooh telefonu, igrački koja svira, priča i uči djecu brojiti. Kako se naši telefoni uvijek odlažu sa zaključanom tipkovnicom mala najviše koristi svoj Winnie Pooh telefon. Naročito rado ga uključuje odmah nakon buđenja. Nije niti čudno - kako niti jedan roditelj nije baš jutarnji tip telefon je jedini koji s njom ujutro uopće priča.

Počeli smo s izražavanjem želja oko odijevanja i frizure. Nekada mrske špangice sad su postale vrlo željeni objekt i odmah nakon friziranja mala se želi vidjeti u ogledalu. Trenutna hit-frizura su pojednostavljene kečke od raspuštene kose. S obzirom kako se samodopadno ogleda se u ogledalu uz samodopadni smiješak mislim da će mamina ideja o šišanju naići na veliki otpor, oštro prigovaranje ako ne i bacanje Lego-kockica po cijelom stanu. Za sad se još ne baca histerično po podu uz grčevito plakanje - naše dijete je razvilo vlastitu metodu - mješavinu Gandijevske metode upornog stajanja na mjestu i glumljenja sirene za protuzračnu obranu. Drugim riječima, kad joj se nešto ne sviđa, mala odmaršira u svoju  sobu, počne glasno plakati i ne miče se s mjesta unatoč pozivima, jedino što Gandi nije bio toliko slab na Coca-colu i kremaste kolače.

Kao tipični proizvod pokvarenog kapitalističkog društva naša kćer naviknuta je  na prehrambene proizvode kapitalističkog društva. Od kad je prvi put probala Coca-Colu (Greška! Greška!) mala bi ju rado pila. Kad bi ju dobivala toliko često koliko ona želi. No u trenucima slabosti, kao nagradu za neka učinjena djela ili nepočinjena nedjela, ponekad joj damo malo te muzirajuće tekućine razvodnjene s vodom. Tako smo i mi kapitulirali pred kapitalističkim proizvodima.

U nekoj dobi, djeca se počinju zanimati za crne črčkoljice ispod lijepih slika o adolescentnim labudovima, djevojčicama sa komunističkom kapicom i teti spremačici i osam osoba zaostalih u vertikali. Tako je i naša otkrila slova a već neko vrijeme rado "piše" sa bojicama po papiru. Trenutno crteži i pismena izgledaju poput ispisa seizmografa nakon potresa od 8,4 po Richteru ali se nadamo da će uskoro početi s nečim što se može raspoznati bez poznavanja Champolionove rozete.

Također smo počeli s pričama za laku noć. Što ponekad i nije dobra ideja. Jer tko će još zaspati kad priče obično završavaju ovlaš spomenutim ali strahotnim živopisnim završecima poput „...i onda su Ivica i Marica gurnuli vješticu u peć gdje je sirota živa kremirana..." ili „...i onda su zlikovca zatvorili su bačvu punu čavala zakucanih prema unutra i kotrljali ga ulicama dok nije iskrvario nasmrt."

Da bi se dijete zainteresiralo za čitanje potrebno je jako puno strpljenja budući se stalno iznova mora odgovarati na razna pitanja od kojih većina počinje sa "Zašto?". Jer unatoč činjenici da imaju dva uha a jedna usta, djeca ne slušaju dva puta više nego li bi morala pričati.

Dobili smo dva pozitivna odgovora na naše traženje vrtićkog mjesta. Što je odličan pozitivan odaziv. Za razliku od vremena kad smo tražili mjesto u jaslicama gdje su nam nakon više od godinu dana čekanja rekli "A vi ste zaista očekivali dobiti mjesto u jaslicama?" Vrtići služe da dijete ne bi ostalo kod kuće samo sa peglama, štednjacima i tatinim limenkama piva te da bi djeca negdje mogla pobrati sve moguće dječje zarazne bolesti.

Tamo također uče razne igre a poseban naglasak se stavlja na učenje pjesmica koje djeca kasnije glasno i falš ponavljaju roditeljima do u besvijest u svim mogućim situacijama; za vrijeme vožnje, kupovine ili popodnevnom pokušaju drijemanja.

Obitelji koji ne uspiju dobiti mjesto u vrtiću često će putem usmene predaje ili oglasa u novinama tražiti čuvaricu, takozvanu dadilju. Iako u posljednje vrijeme na to mjesto pretendiraju i mladi muškarci, posebice oni koji rado nose ružičaste pulovere s V izrezom, primat još uvijek drže ženske osobe. Posebice omiljene su studentice (često i kod očeva), na drugo mjesto dolaze susjedove kćeri koje se, u slučaju brljanja, lako mogu cinkati roditeljima.

Na posljednje mjesto dolazežene koje na upoznavanje sa kućnim rasporedom i rečenicom "...a tamo je mini bar sa pićem i čašama ali vama to neće trebati", odgovaraju sa "Naravno da ne. Ja sve svoje nosim sa sobom."